Republika / LUNA ZAMOLILA ČOLAKA: Zaljubi se u mene!

Dating > Republika / LUNA ZAMOLILA ČOLAKA: Zaljubi se u mene!

Click here: ※ Republika / LUNA ZAMOLILA ČOLAKA: Zaljubi se u mene! ※ ♥ Republika / LUNA ZAMOLILA ČOLAKA: Zaljubi se u mene!

Sve je voljno, u prevodu to znachi. Mleko posle majchinog mleka nije dobro Ca absorbirajucji te treba povesti rachuna o tome shta se jede i koliko vremena provodimo uz gradjenje pravih zgrada od kamena i chistog matera, pa chak i beton treba da je laop shto je bio pre dvadeset godina u Shapcu.

Potrebna vam je diplomatska nota i dobra poslovna strategija u nastupu pred saradnicima. Pisac je samim imenom Akakije Akakijevič, načinom na koji je odlučeno da se on upravo tako zove, radnim mjestom gdije Akakije radi započeo ismijavanje glavnog lika, da bi sve okončao kad njemu ukradu kabanicu koja je njemu značila više nego sam život i zbog koje se on na kraju osvećuje. Narod je na rat gledao kao na božju kaznu i zato se prema njemu odnosio s ozbiljnošću koja je predstavljala oštar kontrast lakomislenosti koju sam kasnije video u Zapadnoj Evropi. »hvala bogu, nama vsaj ne bo zmochil obleke. Pokrili su svoja tela jer su se stideli i sakrili su se od Boga jer su se osećali krivima.

I da ne pominjem Britance, Saudijce, Venecuelance. Zhivotinje koje cjemo morati da stavimo zauvek da budu u nekiom ogeradjenim porostorima treba da imaju vishe pogodnostoi i srecjnije da su nego one koje su zhvelel u zooloshkim vrtovima. Sve je pričao tako detaljno kao da je i sam učestvovao u bici. Nekoliko stolica u polukrugu i fotelja za M.

Bljesak - Piti technosti nije dobro u ovome vremenu jer voda nije ispravna.

UVOD Ovime zahvaljujem svome prijatelju gospodinu Karelu Ločaku koji mi pruža priliku da, koliko je moguće, objas­nim čitavu političku i socijalnu povijest Stranke umjerenog napretka u granicama zakona. Pozdravljam odluku, jer će ovaj rad, pisan s oduševlje-njem, temeljito objasniti čitav odnos Stranke umjerenog napretka u granicama zakona ne samo prema cijeloj češkoj javnosti nego i prema istaknutim pojedincima koji su bili njeni simpatizeri ili aktivni funkcionari, U ovom radu bit će, što je vjernije moguće, potanko opisana sva izuzetna djela pojedinih članova stranke. Dakako, neće to biti puko nizanje pojedinih zbivanja, nego opsežna kronika, koja će osvijetliti oduševljenje što je nekoć ispunjavalo srca svih sudionika, koji su jedan dru-goga nastojali moralno i financijski potpomagati, a prema mogućnostima se brinuti i za proširenje stranke i njezin snažni procvat. Pogotovu posljednje sezone izbora u Car­sko vijeće, kad je nova stranka izabrala vlastitog, nezavis­nog kandidata koji nije pristao ni na kakav kompromis, nego je ne kompromitirajući se, i potpomognut od svih poštenih ljudi, propao doduše većinom od 2498 glasova, ali je dobio 36 glasova. Tih 36 glasova bilježe ovi listovi: »Pravo naroda«, »Žižkovsko obzorje« i »Vrijeme«, koji nisu bili ni najmanje protiv nove političke stranke, čiji je program bio sasvim čist, pa je zato njezin kandidat i pora­žen tako golemom većinom. Dogodilo se to na Kraljevskim Vinohradima godine 1911. Postoji dokumentacija u kojoj lijepo piše da se 36 11 muškaraca nije stidjele javno stati u obranu stranke, koja ima budućnost jer je širim slojevima dosad nedostajala nit vodilja koja bi sve političare upoznala s okvirnim i neokvir-nim programom, koji nisu čvrsti kao što je to u drugih stranaka, nego se prilagođuju izmijenjenim političkim i društvenim prilikama, tako da je program stranke uvijek u skladu s društvenim i političkim gibanjima čitavoga češkog naroda. Bit će ovo, dakle, neka vrsta kronike, opsežna povijest divljenja vrijedne stranke koja je od jednostavnih početaka s vremenom stekla poštovanja dostojan broj članova, oda­nih stranci i dušom, i tijelom, i novcem. Bit će opisano kako su se mijenjali programi, i kako su privatno živjeli članovi stranke koja je postala nužnom da se napokon popuni velika praznina u češkom političkom životu. S mnogih strana spočitava nam se bombastičnost i fraziranje. Nije ni čudno, jer smo se isprva povodili za provjerenim uzorima drugih političkih stranaka, u kojima su bile slične prilike, međutim od svih ostalih političkih stranaka razlikovali smo se po tome što smo imali malo članova i drukčiji program, a od njega smo i polazili. I napredovali smo nemilosrdno, ne osvrćući se na žrtve. Bili smo strogi prema svima koji više nisu htjeli točiti na veresiju članovima izvršnog odbora Stranke umjerenog napretka u granicama zakona. Odatle bismo odmah prese­lili stranačke prostorije. Selili smo se drugamo s novom nadom u budućnost, s novim oduševljenjem, i odatle ponovno odlazili nepokole-bani i u vjeri da ćemo ipak uspjeti prodrijeti u javnost, da će javnost, privučena našim iskrenim nastojanjima, prihvatiti program stranke. Dakako, mnogo puta smo doživjeli razo­čaranje. Na mnogim su nam mjestima željeli podmetnuti nogu, ali neuspjeh je upravo dokaz unutrašnjeg razumijevanja naših nastojanja, što izviru iz čistog idealizma a programom obuhvaćaju i vulgarni materijalizam, potpomognut težnjom za općim blagostanjem, ne izuzimajući ni naše. Sada smo 12 već dovoljno snažni da možemo javno istupiti s opsežnim djelom, uz sretnu okolnost da su svi sudionici još živi, tako da autor ovo piše s njihovom suglasnosti. I čini to s nadom da će opovrći sve glasine o stranci, pogotovu lažnu tvrdnju feljtonista »Narodnih novina« pisca Mahena, da su izbori uništili Stranku umjerenog napretka u granicama zakona. Dokaz da nisu bit će upravo ova opsežna povijest, koju će zasigurno svesrdno prihvatiti svi koji o Stranci žele saznati istinu, samo istinu, a u tome neka mi Bog pomogne! Okrunjena je pojedinačnim uspjesima, kao što je bilo dizanje u zrak Plevega i ubojstvo careva strica Sergeja u Varšavi. U sje­vernoj Češkoj pobunili su se rudari, a na posao su se vratili tek kada su im poslodavci snizili plaće. Veliki revoluci­onarni pokret imao je odjeka i u Westfaliji, gdje je na vijećnici glavnoga grada istaknuta crvena zastava. Zastavu su istakli sami virtemberški panduri, a to se dogodilo upravo kad su Japanci porazili rusku baltičku mornaricu kod Čišime. Odjek japanske pobjede uzrokovao je tada u Pragu veliku gužvu; premda je vijest bila istinita, ratni izvjestitelj »Narodnih novina« i »Narodne politike«, prijatelj, poslanik Vaclav Klofač tada je stalno pisao o velikim pobjedama Rusa nad Japancima. U Pragu je u to vjerovalo valjda 30 posto ljudi, bili su to oni koji su 1901, kad je buknuo rusko--japanski rat, stajali na Staromjesnom trgu ispred ruskog hrama svetog Nikole, gdje je baćuška Ryškov služio opijelo za uspjeh ruskog oružja. To je mnoštvo češkog naroda vani pjevalo »Hej, Slaveni! « vjerojatno u počast Petropavlovske tvrđave i onih stotinu Rusa što su ih ubili kozaci i careva tjelesna straža na Nevskoj obali kad su klicali »Slava! A vidjevši toliko ljudi na okupu, mislio je u stranačkom oduševljenju da moraju biti socijalni demokrati, pa je usred gomile uzvik­nuo: »Dolje car, fuj car! « Jedino time što ga je policija uhapsila spasio se od gaženja; prema njegovoj izjavi dobio je od oduševljenih carofila oko 600 ćušaka. Dobio ih je upravo od onih koji će četiri godine poslije na Staromjes-nom trgu, za nereda zbog traženja općega glasačkog prava, klicati zajedno s doktorom Soukupom: »Živjela ruska revo-lucija! « Da, u to se vrijeme u srednjoj Češkoj već počeo širiti zahtjev za općim pravom glasa. U Češkoj se počinje buditi nejasna svijest o ljudskom dostojanstvu, a anarhist Kontek daje novac što ga je naslijedio žiškovskoj »Komuni«; Vohrvzek maže prorijeđen vijenac kose briljantinom, hoda Pragom u odijelu najelegantnijega kroja poput arbitera elegantiarum, kupuje parfeme i izdaje »Siromaha«, anarhi­stički list češkog naroda, dok u uskoj i tužnoj Chorvatskoj uličici u Rokytovoj tiskari krepava satirički časopis »Svje­tiljka«, u kojemu je objavljivao slikar Lađa. »Svjetiljka« je nestala nakon što su autori pobrali akontacije na honorare do šestog pokoljenja. »Češka riječ« prestaje biti »Češka demokracija« a »Češka demokracija« više nije »Češka riječ«, poslanik Klofač u pismima iz Mandžurije hvali hra­brost ruske vojske, herojstvo Japanaca, i šalje u Češku tatarske vezove koje su Rusi oduzeli smaknutim Tungu-zima. Realisti u Češkoj ne ljenčare, Herben i Masaryk psuju jedan drugoga. Masarvk izjavljuje da je s Herbenom moralno prekinuo, a Herben to ironično potvrđuje, uz vrlo opasan dodatak: »Ali nikada ne i financijski! « Dok klerikalni stup katoličke moderne, denuncijant pater Dostal-Lutinov, psuje Machara koji pati u neprijatelj­skom Beču sa 4000 godišnje plaće u dražesnoj vlastitoj kućici u predgrađu, u toj istoj vili Machar diže šaku prema Češkom kraljevstvu i ne sviđa mu se Eliška Krasnohorska, a usput proučava vodič po Rimu - za budućost. U Češkoj postoje dva mlada pjesnika, ne znaš tko piše 18 gore stihove. To su pjesnici Rosenzweig-Moir i Frabša, koji je nakon mnogo godina postao iskrenim narodnim socijali-stom, urednikom narodno- socijalističkog lista u Kutnoj Hori. Tada je bilo uobičajeno da mladi pjesnici poput Frabše otimaju pekareve kćeri, a kad bi ih otac dohvatio, počinjali bi vrijeđati Njegovo veličanstvo. Na Vinohradima nesretni knjižar Horalek dijeli kraličku Bibliju prijateljima i znancima po gostionicama i pozajmljuje od njih novac. Anglikanska crkva kupuje po Pragu duše po funtu, u Nuslama u Herodotovu javnom kupalištu adventisti krste gole babe, u Makedoniji je buknula revolucija, makedonski ustanici bacaju u zrak mostove u Bitoli i Solunu, iz hrad-čanske Nadbiskupske palače pada dimnjačar u dvorište, pobunjeni ruski ratni brod »Potjomkin« bombardira rumunjsku obalu, na Labi se za niskog vodostaja pojavljuje kamenje, agent provokator Mašek prodaje se u redakciji »Komune« za talijanskog anarhista Pietra Perrija koji je pobjegao iz Sevastopolja u Rusiji, i spava jednu noć kod Rosenzweiga-Moira, zapravo obojica su budni, jer se jedan boji drugoga, u Prag potajno stiže makedonski vojvoda Klimeš, a tu, u ovim burnim vremenima, u gostionici »Kod zlatne litre« na Kraljevskim Vinohradima, uz podsmijeh maestra Arbesa, osnivam novu češku političku stranku, Stranku umjerenog napretka u granicama zakona. Taj je naziv glavni i početni program čitave stranke a riječi »umje­ren« i »napredak«, »granica« i »zakon« idejno su spojene u golemu cjelinu koja je dala okvirni program čitavoj stranci. Taj se program, međutim, poslije mijenjao prema politič­kim prilikama, prilagođivao se okolnostima sve do trenutka kad je godine 1911. Na mjestu je da u prvom redu spomenem dva čovjeka, koji su znamenite godine kad je stranka osnovana stajali uz moj bok, uz mnoge druge, o kojima će biti riječi poslije, i podupirali me u mojem nastojanju. Bili su to makedonski vojvoda Klimeš i pjesnik Gustav R. OPOCENSKY I MAKEDONSKI VOJVODA KLIMEŠ Pjesnik Opočensky potječe iz obitelji u kojoj je vrlo razvi­jen pravi vjerski osjećaj. To je neobično poštena obitelj, iz koje su nikli sve sami evangelistički pastori. Opočenskoga bio je cijenjeni pastor u selu Kroutnv iza Chrudime, a iz usta svoga oca je G. Opočensky upijao moralne nazore na svijet, koji prate čitav njegov životni put. U mističnoj polutami krounske evangeličke katedrale mladi je Gustav boravio od jutra do mraka, skrivajući se pod klupom u crkvenoj lađi, pred rukom božje pravde na zemlji, kako je njegov otac nazivao metlu. A kad je bio otkriven, nije se odupirao sudbini, nego bi se, prebačen preko koljena, sjećao riječi iz Evanđelja: »Sva moć dolazi od Boga, stoga se onaj tko se protivi moći, protivi i božjoj volji! « Očevo koljeno i metla bili su najbolja pjesnička škola Opočenskoga. Jer, upravo tomu valja zahvaliti za onu tipičnu crtu u stvaralaštvu G. Opočenskoga koju pov­jesničar književnosti može pratiti u svakoj njegovoj pjesmi: neizmjerno beznađe, tuga koja se ne može ublažiti, vatre što su se ugasile. Razdoblje okrutnog savijanja na očevu koljenu imalo je na njegov život takav utjecaj da u čežnji za realizmom danas traži upravo pustolovine koje izazivaju duhovno stanje slično onom u ranom djetinjstvu. Čitav njegov život je odricanje od svih veselih životnih užitaka, svijet gleda okom čovjeka koji zna da ni kod »Apolla«, ni u »Bendovoj kavani« ni »Kod zvjezdica« ili u »Tehnici« neće naći ono što traži njegova pjesnička duša, koja čezne za lijepim. Hvataju ga snažne ruke i već ga iznose iz lokala a oni koje je volio pišu mu pisma da je gotovo sa spajanjem duša, i on, oslonjen o drvo u tamnoj noći, plače u tišini ulice i gušeći se u suzama kaže tješiteljima: »Pa nikada nisam naškodio ni piletu. Odbij, jer ću te opaliti po gubici! « Čast mi je izjaviti da mi je ovaj savršeni čovjek stajao uz bok pri osnivanju Stranke umjerenog napretka u granicama zakona. Koliko se od njega razlikovao makedonski vojvoda Klimeš! Nitko od nas nije znao gdje i kada se rodio taj borac za prava ugnjetavanog naroda. Bio je visok, a njegova du­gačka smeđa brada i brkovi, prijeteći izraz lica, strastveni govori, davali su naslutiti da je rođeni vojskovođa revoluci­onarne vojske. Takvog sam ga upoznao, dvije godine prije osnivanja naše nove stranke, u Sofiji. Ovo što opisujem dalje neka se ne smatra omalovažava­njem toga muža, nego prije potvrdom njegova čelik-zna-čaja. Taj se čovjek zaista ničega nije bojao, ali kad bi došlo do najgorega, i on je smatrao kako je najbolje da se povuče, pa bi to uvijek i činio uredno i zrelo. Najljepše je bilo kad sam ga sreo u Sofiji. Bilo je to upravo u onim ganutljivim vremenima kad su čopori redovite turske vojske, nizami, opkoljavali Solun i slali glavninu snaga prema bugarskim granicama pod lije­pom Vitošom, onim čarobnim kutićem punim poezije. To je bilo u vrijeme kad je u prostranim gajevima i prašumama Vitoše sve mirisalo i kada su tamo dolje grmjeli topovi i praskale puške makedonskih ustanika. Upravo tamo su napredovale čete bugarskog revoluci­onara Sarafova, i dalje su grmjeli topovi i čulo se klicanje za oslobođenje Makedonaca. U to vrijeme Klimeš je sjedio u tvornici sofa u Sofiji, jer nije bio rođeni vojvoda, nego izučeni tapetar. Sjedio je tamo sasvim mirno, ne sluteći da mu vojvodski čin već visi nad glavom, a upravo u to doba stigao sam u Sofiju i upoznao sam se s tim čovjekom, koji je do toga trenutka živio mirno, a u čijoj su duši tek drijemale njegove potonje osobine. I tada uz vino s atenskih brežuljaka bilo je to loše a 22 skupo vino , uz vino s Olimpa ni to nije bio neki nektar bogova, nego najobičniji bućkuriš , lagao mi je prvi put u životu da poznaje sve gorske klance, sve revolucionare, sve grupe makedonskih ustanika i njihova vođu junaka Safa-rova. Priznajem da sam u tom trenutku osjetio čežnju da pođem s njim na granicu, a on je bio voljan poći odmah, ili sutra, u borbu za slobodu ugnjetavane makedonske braće. Da to dokaže, uzeo je šešir i pozvao me da pođem s njim. Pošli smo u malu kavanu; kako mi se poslije povjerio, mislio je da se komiti tamo ne sastaju, ali oni su se, na nesreću, upravo tamo sastajali i zato je postao makedon­skim vojvodom. Ta dobra, junačka i hrabra, poštena duša! Upravo tamo su vrbovali dobrovoljce za granicu. Problije­dio je, ali u slutnji da ga čeka slava, u nesvjesnom junačkom stanju, kao kad se osokolio Uja Muromec, na lošem prije nego tečnom bugarskom izjavio je da je s njim drug iz Češke i da je zajedno sa mnom voljan dati život za slobodu braće iza Vitoše, za njihove interese, žene, djecu, za sve lijepo, junačko, veličanstveno, sjajno. »Dajte nam puške, braćo! « viknuo je kad je popio rakije. Poslije smo položili zakletvu. Prisegli smo na zastavu slobode. Priznajem, do tada sam ubijao samo zečeve, a sada bih morao pucati u Turke. Bilo je to neobično, ali tek druga, treća, četvrta i peta rakija su me ohrabrile. Prisežući, obojica smo se tresli, drhtali smo, pa smo tako u najtamnijoj i najtužnijoj noći pošli na tursku granicu. Pred jutro smo pod Vitošom dospjeli do skladišta oružja u nekoj kućici, gdje su nam najprije dali sira i onda podijelili oružje. Bile su to verndlovke. Pune se kao manli-herke, a ni ja ni vojvoda Klimeš zapravo i nismo znali kako. »Razumijete li se u to? « upitao je vođa grupe. »Kako da ne«, rekao je hrabri vojvoda Klimeš, dršćući, nakon što su nam dali zalihu metaka. »Brate, gurneš metak u pušku, naciljaš prema Turčinu, pam! « Dali su mu čuturu, otpio je i nastavio: »Tako je, braćo, na to se kunem, ne zvao se Klimeš. « Njegov gorostasni lik se uspravio u svoj ljepoti, plavo oko je planulo, dugačka brada i brkovi su se nakostriješili, to nije bio Klimeš, tapetarski kalfa, to je bio pravi make-donski vojvoda, to je bio onaj strašni Klimeš. Tako su nas stavili u prvi red da u Turaka pobuđujemo grozu - ja, jer sam imao evropsko odijelo, Klimeš, jer je izgledao kao Golijat. Na tom pohodu smo se prvi put onesvijestili od straha misleći na to da ćemo biti u prvoj liniji, a Turci će nas nesumnjivo nasitno isjeckati! Navečer smo zapalili napušteni ambar. Pripadao je turskom muli. Bili smo na turskom tlu, a mula je bio osiguran u Solunu. Pred nama se dizala gora Garvan, branič turske zemlje, gdje vrvi od štipavaca. Popeli smo se na goru. Bili smo prvi koji smo se kao izvidnica uzverali da ugledamo ispod i unaokolo vatre turske redovite vojske. « Sve je to bila istina. Sasvim formalno su nas zarobili i dogovorili se da će nas prije vješanja odvesti oficiru. Kada su nas doveli, shvatili smo da je oficir vrlo draže-stan čovjek. Francuski me je pitao zašto su nas tjerali komite, a ja sam rekao: zato što su mislili da smo Turci, pa je prasnuo u smijeh, ugostio nas i jutarnjim vlakom u počasnoj pratnji dao odvesti na granicu. To je bila velika bitka na gori Garvanu, o kojoj make-donski vojvoda Klimeš u Pragu priča da smo tamo poubijali 2580 Turaka. Tko je slušao njegovo pripovijedanje o toj junačkoj borbi, vidio je koliko je makedonski vojvoda učinio za ugnjetavanu Makedoniju, saznao kakvi smo bili osvetnici svih onih okrutnosti kojima su Turci mučili kršćansko stanovništvo iza Vitoše. Dodajem, uvijek je bio skroman, zapravo znajući za moju skromnost nikada nije pričao da sam i ja sudjelovao u tom veličanstvenom pohodu. Vrlo sam mu zahvalan za to jer u našim prilikama čovjek nerado čuje da je odrubljivao glave stotinama i stotinama Turaka. Mi smo se izdigli iznad takvih sitnica. Ako čovjek ubije makar i mače, govori se o njemu kao o nemani. Ali Klimeš nije od onih koji skrivaju svoja djela. Nije od one sorte ljudi što se poslije stide počinjenog i opravdavaju se na najnemo-gućiji način. U Pragu smo bili svjedoci ovih njegovih lijepih riječi o osvajanju Monastira: »Gospodo, mogu reći da se nisam previše oslanjao na svoju četu od 200 ljudi, jer sam među njima slutio izdajnike. Osim toga, put kojim smo se približavali gradu Monastiru, nije bio baš najprivlačniji, napredovali smo planinskim, sasvim pustim krajolikom. Četrnaest dana prije, kad smo tuda marširali, otrovali smo bili sve bunare da redovita turska vojska ne bi mogla napredovati, i sada, zamislite, ni mi nismo mogli piti iz tih bunara po strahovitoj vrućini od 38 stupnjeva. Ne mareći za moje naredbe da se ne približa­vaju otrovanim bunarima, nekoliko komita platilo je nepo­sluh životom. Bio sam prisiljen dvojicu objesiti, za opo-menu drugima. No to i nije bilo najgore. Izdajnici nisu bili samo u našim redovima. Iza svake stijene skrivao se izdajnik, koji bi odjurio da nas otkuca najbližem valiji i odmah bi se tu 25 našao aga s janjičarima. Ako vam kažem da sam tih stijena izbrojio 2000 do 3000 duž puta, možete pomisliti kako nam je bilo. Vi tu sada lijepo sjedite uz pivo, ali dajte sjedite tako mirno kad nad vašim glavama tutnje topovi a pokraj vas štekću strojnice i pucaju obične puške. Svaki čas neka pogodi, konj se pod vama propinje i morate preskakivati ponore jer su Turci već bili porušili sve mostove, uz to još morate i pucati, konj se pod vama još više propinje i odnese vas ravno u neprijateljski tabor. To je bilo veselo. Tako nas je na kraju ostalo amo 80 protiv 28. A sva ta vojska ima zelene uniforme, pa kamo god pogledate pomislite da vidite šumu, da ćete se najesti malina, ali kad smo tamo došli bili su to Turci, svi su onda pobjegli pred nama i opet smo se našli na golom tlu. Da, to je bilo veselo. Ali na našoj strani je bio sveti Sava, patron Bugarske, kojega su Turci nekoć bez oklijevanja smaknuli, jer su kod njega pronašli pismo od Safarova, to je bilo veselo. Pa smo tako ipak jednoga lijepog dana stigli do Monastira. Da vam objasnim, gospodo, Monastir je jedna od najjačih turskih tvrđava u Makedoniji. Svaki dobar strateg, ako je želio osvojiti Monastir, morao je nastojati da prvo osvoji klavir, pa gospodina gostioničara, pa onda ovaj stol. Jer ako se ratna sreća okrene a neprijatelj osvoji središnju utvrdu, tj. Prema tom sam promi­šljenom planu i postupao. Srednju utvrdu smo bacili u zrak, ostale smo zaposjeli i uperili topove prema gradu. Tri dana i tri noći bez prestanka smo pucali prema gradu, a četvrtoga navečer došla je u naš logor čarobna Turkinja. Željela je govoriti samo s makedonskim vojvodom Klimešom, dakle sa mnom. Rekao sam neka je puste u moj šator, ona je pala 26 preda me na koljena, stala mi ljubiti cipele i molila me da poštedim grad, da će mi se sasvim predati, da s njom mogu raditi što god želim. To je bilo veselo. A znate li gospodo, što sam učinio? Iskoristio sam je, ujutro smo osvojili grad, opljačkali i zapalili ga na šest mjesta, stanovnike bez milosti istrijebili, tj. Prijatelji, nekom od vas će se možda učiniti da je to okrutno, surovo, ali nije istina. Lako ću vas razuvjeriti. Na trgu su već bila pripremljena vješala i osamdeset bačava s petrolejom za nas osamdeset. Zamislite kako bismo prošli da su nas pohvatali! « III Bile su to muževne riječi, kojima je makedonski voj­voda Klimeš osvjetljavao svoju djelatnost u korist podjarm­ljene braće iza Vitoše. Pa ipak ću biti slobodan da njegovu izjavu sažeto ne baš svedem na pravu mjeru, daleko od toga, nego jednostavno pokažem da u njegovoj duši nije bilo životinjskih poriva, nego da je sve što je činio kod Monastira, činio jedino za spas nas sviju. Tako na primjer, Monastir nije nikakav grad nego monastir znači samostan, gdje monasi žednim i gladnim putnicima pružaju osvježenje na putu. Nakon što nas je onda onaj turski časnik kojemu smo se pod gorom Garva-nom obratili u strahu od komita, dao otpratiti sa svim počastima i vojnom patrolom na bugarsku granicu, nakon dvosatnog hodanja, već na bugarskoj strani došli smo do toga monastira. Opkolili smo manastirska vratašca i zamo­lili neko osvježenje, i istina, makedonski vojvoda Klimeš je opljačkao manastir jer smo ostali tjedan dana i pojeli sve manastirske zalihe. Dalje, istina je i da je u naš logor stigla lijepa Turkinja. Kod te smo osamdesetogodišnje babe ležali u hrpi sijena na livadi i muzli njenu kozu. Bilo je to već sat vremena od Sofije, kamo smo navečer sretno stigli i gdje je Klimeš prvi 27 put pokazivao rane što ih je zaradio u borbi iza zelene Vitoše. Zapravo, ogrebao je čelo i lakat dok je padao u manastirski podrum tražeći tamo zalihe vina koje su monasi brižljivo krili od nas. No to nikako ne može umanjiti njegovu vojnu slavu, jer Klimeš bi za boravka ovdje, u Pragu, kad bi bio silno uzbuđen, skidao kaput i prsluk, podigao košulju na leđima i svakom slušatelju dao da opipa nešto tvrdo iznad lijevoga boka, krhotinu granate koja mu je zapela u tijelu kad se nad nama razletjela jedna od stotinu i stotinu granata što ih je ispaljivalo tursko topništvo u slavnoj bitki na gori Garvanu, gdje smo se probili kroz dva puka redovite turske vojske i sasvim raspršili puk koji je stajao iza njih. To nešto tvrdo bio je lutajući bubreg, što ga je make­donski vojvoda došao izliječiti u Prag. Dakle, mogu reći da je njegova hrabrost, njegova svi­jest o svetom cilju za koji se borio, vrlo privlačno djelovala na našu Stranku umjerenog napretka u granicama zakona i da su njegova pričanja o bezbrojnim borbama, slavnim pobjedama njegove čete, bila prva poučna predavanja. Jer, Što treba narodu da stekne samostalnost? Ništa drugo nego prosvjeta. I to takva prosvjeta da se njegov duh otvori pred ispravnim životnim nazorima, da narod shvati da nije potrebno trčati pred rudo i da dalje čezne za obrazovanjem. Mogu reći da je upravo to kako smo u program uklopili kulturna pitanja privuklo one slojeve koji dotad nisu pojma imali da naša stranka uopće postoji. Naša kulturna propaganda odjednom je donijela preo­kret. U literarnim i studentskim krugovima stali su razumno ramišljati o tome da stranka koja ide u narod s poučnim predavanjima i ne počinje djelovanje ispraznim frazama — ima budućnost. Masovno su nam se pridruživali, prema Danvinovoj teoriji o društvenom životu viših sisavaca u kojih se gomila može sastojati od samo šest pojedinaca. I tako nas je 14. U godinama oko 1904. Češki je seljak i dalje mirno sijao na svojim poljima, stoka mu je u stajama i dalje mirno mukala i davala jednaku količinu mlijeka kao dotad. U poljoprivred­nim organizacijama u to se vrijeme nije raspredalo ni o kakvim aferama poput afera Švehla, Bergmann i Prašek. Mladočesi su se još čvrsto držali svojih ladanjskih imanja, mir i tišina vladali su po češkim selima, a sve seoske glavare obuzimala je lijenost. U takvim se okolnostima nismo mogli nadati da bi i češka provincija mogla prihvatiti naše ideje, pa ipak smo se usudili propagirati naš prosvjetni program u zanemarenoj češkoj provinciji. Samo jedan čov­jek među žiteljima pružio nam je ruku pomoćnicu, bio je to nezaboravni Josef Kratochvil, sin gostioničara i vlasnika majura u Letnanama. Tu dobru dušu su nekoć triput rušili u Cehoslovačkoj trgovačkoj akademiji u Pragu pa je zaklju­čio kako je razumnije da umjesto tekućih računa sastavlja račune za kvargle i pivo. Od vremena do vremena svraćao bi u Prag, družio se s nama, i prožet našim načelima, zamolio me da za neuko stanovništvo u Letnanama održim druge nedjelje poučno predavanje u gostionici njegova oca. Bez odgađanja stao sam se pripremati za apostolski put. Dobro sam znao da se na prosti seoski puk ne može djelovati bombastičnim frazama koje nemaju veze s njiho­vim društvenim položajem. Tomu se narodu mora progo­voriti o onome što ga veže uz rodnu grudu. Tada se nad čitavom Evropom bio nadvio mrak napoleonskih ratova. Znanost je bila pod jarmom bajuneta i militarističkih apetita velikog tiranina Napoleona. Nije dakle čudno što se Francuska akademija znanosti tada nije uspro­tivila užasnoj teoriji Engleza Swifena, premda Engleska i Francuska nisu živjele u prijateljskim odnosima. Prilike su se promijenile tek nakon bitke kod Waterlooa. Engleska je Francuskoj nametnula Luja XVIII, a engleski znanstvenik Swifen je želio nametnuti francuskim znanstvenicima teoriju da se poljski miševi uopće ne razmnožavaju. Francuska provincija bila je silno ogorčena, a njenom negodovanju pridružili su se i francuski profesori. Francuski znanstvenik Bernard je godine 1816. Kao što se svugdje nađe izdajnik, tako se našao i medu Francuzima; profesor Charles Clermont je dvije godine poslije istupio s novom teorijom koja se sasvim podudarala s nazorima Engleza Swifena: da se poljski miševi nipošto ne razmnožavaju i dokazao je to pokusima. Izjavio je: » Uz neobične financijske žrtve nabavio sam dva poljska miša, stavio ih u kavez i pomno promatrao dvije godine. « Slučaj je pažljivo istražen i izišlo je na vidjelo da su se miševi doduše nalazili u jednom kavezu i da su zaista promatrani dvije godine. Ali bili su mužjaci. Nato se profe­sor Charles Clermont utopio, skupa sa svojim poljskim miševima, u Seini. Nakon tih mojih riječi nastala je buka u dvorani i neki je čovjek dojurio k mojem stolu. Susjedi, hajd'mo ga izbaciti! « Izbacili su me u trenu, premda sam ih uvjeravao da to nije sve, da još nije kraj i da će ono najbolje tek doći. Ono najbolje je došlo. Izvaljali su me u blatu na cesti prema Dablicama i bez šešira me tjerali toljagama sve do Vvsočana. To je bio prvi neuspjeh naše Stranke umjerenog napretka u granicama zakona u provinciji. S vremenom su nailazili drugi, što zasigurno svjedoči o slabom razumijeva­nju kulturnih pitanja. Tim je riječima prišao k našem stolu mladi čovjek koji se držao više nego ozbiljno. »Kod nas u Americi«, nastavio je i bez okolišanja sjeo, »vlada je dobro znala zašto je Indijancima na zapadu dala slobodan teritorij, Indian-Teritory. Onaj tko je živio u najžalosnije vrijeme kad su pojedine američke vlade izda­vale zakone koji nisu imali veze s mozgom, taj dobro zna što znači centralizacija. « Nakon tih riječi udario je šakom o stol, a kako mladi čovjek koji se tako ponaša ne pobuđuje nikakve simpatije, nije nam preostalo drugo nego da ga na silu pošaljemo na njegovo mjesto, protiv čega je on prosvje­dovao tvrdeći da kao slobodni američki građanin ima pravo da, kao i bilo tko drugi, sjedi za našim stolom i sudjeluje u debatama i razgovorima. Na vratima nam se obratio ape­lom: »Građani! Ja sam pobijedio najboljeg boksača Ame­rike, crnca Hansera; boksao sam u Kanadi i pobijedio na prvenstvu u državi Oklahomi. Ni vas se ne bojim, a to što ste nasilni, za mene znači da ste kukavice. « Nakon tih je riječi podbrusio pete. Na naše čuđenje, sutradan smo ga opet ugledali kako sasvim mirno sjedi za našim stolom s dugokosim mladim čovjekom kojega je predstavio kao akademskog slikara Vacika iz New Yorka. Ali Vacik je iz Vršovica. Zapravo Vacik je isprva bio, kako smo istražili, pomoćnik brijača, nikada nije pohađao slikarsku akade­miju a krajolike mu za jednu krunu ili dva šestaka slikaju mladi, nadobudni umjetnici, on djela frizira i prodaje na veliko. Posljedica toga što nam ga je Zeman mirne duše 32 predstavio kao Amerikanca, bila je ta da je Vacik od tada tvrdio da potječe iz Amerike i da je mnogo putovao po Americi, da je neke slike prerija unovčio u američkom Kongresu u Washingtonu, čemu Zeman dodaje da ih je ne samo vidio nego i, posredovanjem tadašnjeg američkog predsjednika Crolgosa pobrkao je prezime predsjednika i ime njegova ubojice , sam nabavio i telegrafski prodao. Od toga trenutka Zeman je počeo nastupati kao jaka ličnost i u jednoj večeri stekao simpatije makedonskog vojvode Klimeša. U nepun tjedan dana ležao je pred nama njegov život kao na dlanu. Zanimljivo je bilo da je makedonski vojvoda Klimeš vjerovao sve što mu je Zeman pričao, samo bi se ponekad zamislio i rakao glasno: »I ja bih to mogao. « U prvom tjednu čuli smo od Zemana da je više-manje nahoče, da nije upoznao ni oca ni majke to je bilo u utorak , a tek u četvrtak nam je otkrio da nije nahoče, nego sin bogatog farmera koji živi osamdeset milja od New Yorka na samoj obali Meksičkog zaljeva. Napominjem da je osim Klimeša u sve što je Zeman pričao ponešto vjerovao još i meštar Arbes. Sjedio bi svake subote za stolom, upirući pogled u svoj portret što je visio na zidu preko puta, a koji je zahvalni gostioničar iz »Zlatne litre« ukrasio vijencem i crveno-bijelim vrpcama. U ovoj maloj sredini Arbes nije podnosio da mu se itko usprotivi. Sve bi znao bolje od ostalih, na sve se vrijeđao, a znao je i to da je osamdeset milja premalo od New Yorka do Meksičkog zaljeva i prigovorio to Zemanu, a taj je kazao: »Rekao sam osamdeset? « Klimeš se umiješao i izjavio da milja nije važna. Gospo­din Šimaček, vlasnik muzičke škole i brat izdavača Šima-čeka, rekao je da takvim mladićima kao što je Zeman vrijedi dati u ruke milje kao djetetu nož. Izbila je velika i uporna svađa, u kojoj je Zeman na kraju svima doskočio, i čitavo literarno i pseudoliterarno društvo uskoro je vjero­valo svakoj Zemanovoj riječi. Slušali su ga pisac Rožek, profesor Sekanina i blijedi mladić koji je u vlastitoj nakladi 3 Povijest stranke 33 izdao zbirku pjesama Quarneto, za što ga je Frabša na moj poticaj ispljuskao. Pogotovu je gospođica Šimače-kova, koja se poslije udala za nekog Bugarina, vjerovala Zemanu ovo: da je triput u bačvi preplovio Niagaru; da se u Kaliforniji popeo na drvo mamutovac, visoko 500 stopa; da je preplivao Beringov tjesnac na samom početku zime, pa je tri tjedna bio zamrznut u ledu i tek sljedećeg proljeća dovršio taj pothvat. U tom razdoblju dogodio se i čudnovati nestanak Stanislava Zemana. Otišao je kao što je bio došao. Ali na put je sa sobom poveo nekog Hessa, organi­zatora koncerata. Čitav historijat vrlo je zamršen, Hess samo priča da se čudi sebi kako je mogao nasjesti Zemanu. Jednog se dana dogodilo da je Hess zaradio veću svotu na koncertu, a kad je to Zeman saznao došao je k njemu izjavivši da je Hess njegov najbolji prijatelj: »A sada kad imamo novaca, ići ćemo u Beč mojoj tetki koja mi mora isplatiti nasljedstvo po stricu, ukupno 20. « »Pošli smo«, priča Hess. »Kad smo stigli u Beč, Zeman kaže: 'Čuj, Hess, ostani ovdje u hotelu, ja ću otići tetki. Dovest ću je, reći ću da si moj pravni zastupnik i za pola sata dobivamo novac. Tetka je u Trstu. Išli smo dakle u Boku Kotorsku a kad smo stigli do crnogorske granice nisam imao u džepu više od tri krune. Stigli smo tamo kasno, našli hotel i sutradan je Zeman otišao tražiti tetku. Od tada ga nisam vidio. Sam sam ostao na moru, kraj crnogorske granice i morali su me brzo vratiti u Prag. « Time nestaje trag Stanislava Zemana a s njim i jedan član Stranke umjerenog napretka u granicama zakona. Kad je Klimeš to saznao, rekao je: »Valjda se pridružio albanskim ustanicima. « 34 PROGON PRVIH KRŠĆANA NA VINOHRADIMA U naše sjedište dolazio je gospodin Kopejtko. Bio je to vrlo pobožan čovjek, koji je pokazivao da nas prezire. Kako nismo govorili o dragorn Bogu baš pobožno, gospodin Kopejtko je smatrao svetom dužnošću da se uz deseti krigl piva zauzme za Boga. I tako smo ga zvali »prvi kršćanin na Kraljevskim Vinohradima«. A kad je u ovoj nevjerničkoj atmosferi dizao krigl piva, činio je to s nekom svetom plemenitošću, kao da u vremenima svetog Petra diže ciborij u katakombama. Najviši znak njegova ironičnog prezira bilo je dovikivanje na odlasku, prema našem stolu: »Dakle, zbogom! « Mnogo puta smo mu pokušavali oduzeti njegova boga, ali on bi uvijek s tupom rezigniranošću vrtio glavom i govorio: »Sve je to uzalud, govorite što hoćete. Umrijet ću u vjeri u kojoj sam se rodio. « Ponekad je govorio i: »u vjeri koju sam s mlijekom usisao. « Po profesiji je bio pogrebnik, što je valjda jednako toliko djelovalo na njegovu pobožnu dušu, premda se inače o posljednjim čovjekovim trenucima nije izražavo baš pobožno, pričajući: »Koliko sam se danas namučio da utrpam onu staru babu u lijes! « Pobožnost ga nije ometala u strasnom kartanju. Najprije je imao sreće jer se na početku igre prekrižio. Onda se karta okrenula i izgubio je čitavu tjednu plaću, do posljednjega krajcara. U nejasnoj slutnji da bi to mogao dobiti natrag, zamolio nas je da mu posudimo pet kruna da bi igrao dalje. Dakle, s naših pet kruna protiv nas. »S najvećim veseljem, dragi prijatelju«, rekli smo mu, »ali dat ćete nam u zalog džepni sat i izjavit ćete da ne vjerujete u Gospoda. « U banku je bilo upravo pet kruna. U Kopejtku se vodila jedna od onih velikih duševnih borbi. Slične crte na licu zasigurno su imali kršćani iz Neronova doba kada su, dovedeni pred vladara, morali izjaviti da se odriču svoga boga. «, viknuo je Kopejtko. »Onda igramo bez vas! « To je po prilici značilo kao kad je u Rimu vladar uzviknuo: »Bacite ga zvijerima! « Kopejtkovo lice izražavalo je patnju, strahovitu, groznu unutrašnju borbu. Umjesto zvijeri u rimskom cirkusu, u njegovoj duši se stvorila slika njegove žene. »Gospodo,« rekao je odjednom, predajući nam sat, »ja, dakle ne vjerujem u Gospoda, igram u ovih pet kruna! Onda je vikao: »Ne vjerujem u Gospoda! «, pozajmio u zalog za vjenčani prsten od gostioničara deset kruna i izgubio ih uz uzvik: »Ipak još ima boga na svijetu! « Onda je ostavio u zalog zimski kaput, a na kraju je po njega došla žena. Sljedeće nedjelje otišao je u Svetu Goru da se pokaje i donio gostioničaru krunicu. Otada bi među nama sjedio gospodin Markup. Tko je bio taj gospodin Markup? Bio je dobar čovjek. Bio je činovnik u policijskom komesarijatu. Imao je malu plaću i šestero djece. U tim vremenima kad su se spremale velike praške gužve zbog općega prava glasa, ljudi njegova soja zarađivali su novac kao doušnici pretpostavljenih, a ovi su pak dalje dojavljivali državnoj policiji u Beču. Osim toga, bilo je to poslije posjeta Njegova visočanstva Pragu. Gospodin Markup bi rado zaradio. Već je Chateaubriand rekao da je policija uvijek romantična. A kad je Kopejtko u odjelu sigurnosti bio izjavio da više ne može slušati što se priča u našoj gostionici, poslali su nam gospodina Mar-kupa. Nisu marili što je otac šestero djece. Kada je pobož­noga Kopejtka komesar upitao: »A kakvi su to ljudi? «, odgovorio je: »Milostivi gospodine, to su razbojnici! « I otac šestero djece došao je među te razbojnike. Došao je kao rimski legionar u Britaniju, da stane kao predstraža u maglu stranog otoka. I mislio da ga nitko ne poznaje. Ali poznavao ga je nećak policijskog direktora koji je zalazio među nas, i on je jednostavno rekao kad je Markup prve večeri otišao: »To je Markup. « Ono što nam je pričao o njemu, bilo je prilično tužno. Taj se čovjek mirno da ispljuskati, ima šestero djece i za svaku pljusku dobiva dvije krune nagrade. Inače dobiva dnevnice, zapravo noćnice, 37 pet kruna za svaki posjet razbojničkom brlogu. Mjesečna plaća mu je samo 52 zlatnika. Sljedeće večeri je gospodin Markup došao prije nas i sjeo za naš stol s licem velike dobričine. Kad smo došli, ispričavao se i rekao da će sjesti za drugi stol, ali pozvali smo ga neka ostane rekavši da nam je njegovo društvo vrlo ugodno, da doduše govorimo o politici, ali to ga valjda neće smetati. »Dogovoreno,« rekao mi je tiho prijatelj Mahen, ali tako da gospodin Markup čuje. »Da«, rekao sam, »obav­ljam posljednje pripreme. « »Znaju li za to već u Moravskoj? « nagnuo se k nama inženjer Klin. »Moravska zna sve,« rekao sam glasno. Gospodin Mar-kup se lecnuo. »S oproštenjem, poznajem Moravsku«, rekao je. »Moravska je zemlja koja uvijek stoji Češkoj uz bok. « »Varate se«, odgovorio sam. »Oprostite gospodo,« rekao je gospodin Markup, »valjda znate da su Moravljani pali kod ljetnikovca 'Zvijezda'«. »Prvi glas,« izjavio je Opočensky. »Znadete li da se o tomu ne smije govoriti? Da biste se mogli lijepo upetljati? Recimo, počeli biste govoriti o caru Ferdinandu. « Markup se prijazno nasmiješio. »Zar mislite, gospodo, da je car Ferdinand bio izuzetan čovjek? « »Naravno da jest«, rekao sam ozbiljno. »Čovjek koji je 1620. Pogotovu zato što pripada plemenitoj dinastiji Habs-burgovaca. « »E, pa vidite«, rekao je gospodin Markup, »a ipak je dao smaknuti toliko čeških plemića na Staromjesnom trgu. « »Valjda ne žalite! « divlje sam se razvikao. »Pa to je bila umjerena kazna za pobunjenike koji su bacili namjesnika s prozora praškoga kraljevskoga grada, vlastitoga kralja svrgnuli i pozvali u Češku tuđinca i vlastitom kralju poubi­jali u bitkama više od 20. A vi želite zagovarati 38 te ljude? Ta, Čeh ste, gospodine? Ne stidite li se? Uvjeren sam da biste uskoro počeli govoriti o madžarskoj revoluciji 1848. A vi dođete i mirno počnete braniti Kossutha, odobravati madžarsku revoluciju i vikati: »Neka živi revo­lucija! « »Ali gospodo, pa ja nisam rekao nešto takvo. »Ova gospoda ovdje moji su svjedoci da jeste. Je l' da je rekao, prijatelji? « viknuli su svi. »I još gore riječi! « Mahen je ustao: »Vi ste se, gospodine, ušuljali u ovaj pošteni skup da tu propagirate veleizdajničke ideje, vi ste se rugali bogu za ovim stolom gdje sjede sinovi katoličkih roditelja, vikali ste da ne vjerujete u boga, ružno ste govorili o papinoj nepogrešivosti, nas, pristojne građane, željeli ste zavesti na stranputicu bluda i nevjere - na to je jedini odgovor - buhara. Gospodine gostioničaru, pozovite pandura. « »Nema ali, pandur vas mora uhapsiti a mi ćemo vas prijaviti za rušenje vjere, uvredu Njegova veličanstva i slično, razumijete? Naše je geslo: Za boga, domovinu i kralja! Vi nam to hoćete oduzeti? Sram vas bilo, tako obrazovan čovjek! « Pojavio se pandur. »Molim vas, gospodine policajce, budite dobri i saz-najte ime ovoga gospodina. Govori neuljudno o svemogu­ćem bogu, papi, čitavoj dinastiji i moralno nas kvari. Želi od nas stvoriti anarhiste, teroriste i bogohulnike. « Gospodin Markup je ustao i mirno i ozbiljno rekao: »Ja sam policijski činovnik. « Nećak policijskog direktora je skočio. Da to sazna moj jadni stric! « Gospodin Markup je stao prekopavati džepove pa poti­šteno izjavi: »Zaboravio sam legitimaciju kod kuće. « Nećak policijskog direktora prišao je policajcu i, poka- 39 zujući mu svoju legitimaciju s prezimenom vrijednim stra­hopoštovanja, rekao dostojanstveno: »Policijski direktor, vaš šef, moj je stric! « Pokazujući na nesretnog Markupa, viknuo je: »Vodite ga! « Dok je pandur odvodio zabezeknutoga gospodina Mar­kupa, orio se naš velebni kor: »Moravska se ne prestaje ufati, održi naš rod, Gospode! « Gospodin Markup se više nikada nije pojavio među nama, premjestili su ga u registraturu policijskog direktori-jata da briše prašinu sa starih spisa. Ali oduševljenja ima i kod drugih političkih stranaka, a ne samo kod ove nove, pa ako se ova novoosnovana stranka u političkoj borbi sukobi s onom starijom, onda iz toga neizbježno ili, bolje reći, kao po običaju, slijedi da oni koji su u manjini trube u svijet kako je na njihovoj strani moralna pobjeda. Moralne pobjede dočepa se svatko komu protivnik prelomi nogu. Tolstoj je nekoć izjavio da je moralna pobjeda nešto izvanredno jasno! Masarvk hvali moralnu pobjedu, ali ni Tolstoj ni Masarvk nikada nisu bili izbubetani. Dakle, tko želi propagirati principe stranke koja se tek rađa obično se mora zadovoljiti moralnom pobjedom i kliknuti: »Mi smo pobijedili«, a pri tom mazati leda opodel-dokom protiv ozljeda, kvrga i masnica. S opodeldokom mora računati svaka nova stranka. Pogotovu svaki apostol nove političke misli. Ako želiš drugoj političkoj stranci utuviti vlastito političko uvjerenje, nosi bocu te masti, u slučaju da u blizini nema liječnika. Svaki takav politički govornik neka bude svjestan da se otekline liječe kolar-skom vodom, a ako poslije pljuske oteče lice, oteklina će nestati ako je mažemo smjesom kloroforma i maslinova ulja s malo kamfora. To odlično paralizira djelovanje novih političkih gesla i govorničkih fraza. Ožiljci od udarca bičem ne smiju se trljati, nego se na njih stavljaju hladni oblozi. Što se tiče razbijene glave, nju će vam popraviti u svakoj kirurškoj klinici, jer je s rastom političkih stranaka napredovala i kirurška znanost. Kad 41 vam kao govorniku netko pljune u oči, ne brišite ih rukom, rukavom ili rupčićem, mogli biste dobiti upalu rožnice. Tu pomaže mlačna voda. Ako vam politički protivnik izbije zub, ne očajavajte. Svetoj Katarini su politički protivnici izbili sve zube i postala je sveticom. Budući da se crkva danas ne bavi svecima poput vas, mirno idite liječniku da vam usadi novi zub. Ako vam slušatelji na političkom zboru otrgnu uho, pokupite ga i nemojte dovršiti govor nego potrčite najbližem liječniku da vam ga prišije. Ako vam otrgnu glavu, pustite je neka leži, jer za politiku vam ionako ne treba. Sve su to zasigurno vrlo mudri savjeti, s kojima smo mi, članovi odbora Stranke umjerenog napretka u granicama zakona, došli na sastanak narodnih socijalista u Banzetovu plesnu dvoranu u Nusle. Pošli smo veselo, kao ljudi koji su svjesni da će onaj tko sjedi u zapećku ostati za svijet nepoznat. Mi smo, kao svaka druga stranka, željeli da rastemo, da se za nas čuje. Tako su željeli rasti i staročesi, a rasli su mladočesi. Tako su rasli narodni socijalisti upravo kad su mladočesi željeli rasti. A socijalni demokrati su izrasli dok su narodni socijalisti mislili da samo oni rastu. Međutim, mi smo imali najbolje mišljenje o sebi od svih političkih stranaka, tvrdili smo da ćemo rasti, jer najbolja pobjeda u politici je ona o kojoj se govori u budućnosti. Išli smo na sastanak čvrsto uvjereni: ako narodni socija­listi imaju program, možemo ga imati i mi. Ako imaju u programu slobodu govora, želimo je i mi imati, što znači da će oni slušati, a mi govoriti. Zahvaljujući upravo toj pamti-vrijednoj večeri, mogli smo u program ubaciti novu točku koju smo tamo vidjeli: »Dolje sloboda govora! « Zapravo, došli smo i ja sam stao za govornicu poslije glavnoga govornika kojemu su pljeskali nakon svake riječi, treptaja oka, zamaha rukom, kojemu su aplaudirali kada se penjao na govornicu i silazio s nje. Kad sam se ja popeo na govornicu, pljeskalo je samo šest ljudi, i to članovi odbora naše stranke, a ostalih 900 muškaraca gledalo me je prijete­ćim pogledom kao da žele reći: »Iz ove dvorane nećeš izaći zdrav! « 42 To čovjeka boli. To mora boljeti svakog pregaoca. Već prvom rečenicom to sam im i rekao. Jer čovjek mora biti dosljedno iskren. Rekao sam: »Poštovani skupe! Čudim se što ne plješćete. Zar sam gori od predgovor-nika? Njemu ste pljeskali prije nego što je otvorio usta. « začulo se odostraga i, kao da su svi odjed­nom pogođeni, nagrnuli su prema tribini uz razne uzvike, koji su mi prognozirali moralnu pobjedu: »Đubre, skini se! «, »Vaclave, opali ga! « a neki gorostas me je uhvatio mišićavom rukom za ovratnik kaputa i noseći me u središte razjarene gomile vikao: »Došao si da nam pokvariš sastanak, pokazat ćemo mi tebi! « S predsjedničkog stola se začuo glas: »Braćo, ne tucite ga! « nadjačan glasom protiv stranačkoga vodstva: »Samo ga pretucite, braćo! « Do danas poštujem te ljude. Pretukli su me, pretukli su čitav odbor Stranke umjerenog napretka u granicama zakona, a kad su nas izbacili, vratili su se da nastave raspru o kulturnim pitanjima. Bila je to bolna istina. Šepao sam, pod okom sam imao masnicu, a lice mi nije, kako kaže Goethe, nagoviještalo ništa dobro. Dok smo stajali i razgovarali o moralnoj pobjedi, projurio je mladić, potapšao me po ramenu i viknuo: »Izgledaš sjajno! Mnogo bolje nego kad smo se zadnji put vidjeli! « Bio je to moj prijatelj Ladislav Hajek-Domažlicky, kojega već dvije godine nisam vidio, a postao mi je drag onda kad me nije izdao na Hradčanima u gostionici nad voltama gdje imaju voleško pivo, zapravo iz voleške carske pivovare. Bio je karakter i ubrajamo ga među pristaše. Da sažeto objasnim taj lijepi fenomen prijateljstva. Bilo je to sparnoga ljeta 1902. Prijatelj Hajek je rekao da na Strahovu ima strica dekana. Stric ima novaca, milosr-dan je i dobar, plemenit i uviđavan i vrlo voli nećaka, to jest Hajeka. Poći ćemo, kaže, k njemu, napisati mu pismo puno preklinjanja, ja ću ga uručiti stricu i dobiti pedeset kruna. Pismo je glasilo: »Premili striček! Ufam Vam se povjeriti s najiskrenijom molbom da se smilujete bolesnom nećaku Ladislavu koji vam šalje prijate­lja. Njemu je već dužan 12,70 kruna za lijekove što ih je kupio iz svoga džepa jer zna kakve su mi nesređene prilike kod kuće, što zasigurno znate i Vi, striče. Priznajem Vam da 44 mi majka ne šalje novaca jer se nisam pokazao dostojnim njezine materinske požrtvovnosti. Nisam se ponašao kao pristojan sin, lagao sam joj, a tek sada, teško bolestan, uviđam koliko mi je bila mila i brižljiva majčina ruka. No stidim se obratiti joj se, pa tražim od Vas, dragi striček, da me otrgnete iz bijede i nužde koja se kod mene udomaćila. Ne spominjite ništa mojem prijatelju, a pomognete li mi, čemu se nadam, izvolite to staviti u priloženu kuvertu. Ujedno molim za Vaš svećenički blagoslov i ostajem Vaš odani nećak. Ladislav« Pismo smo stilizirali u onoj gostionici u koju smo došli bez krajcara u džepu, jer se pred nama protezala bogata strahovska župa. Sjajno smo se zabavljali, pili, jeli, igrah biljar, pušili, a u tri i pol uputio sam se na Strahov sveće­niku dobrotvoru, stricu prijatelja Hajeka. Kad sam stigao, rekli su mi da je časni dekan Hajek na blagoslovu i vratit će se za sat. Vratio sam se u gostionicu, opet smo jeli, pili, pušili, igrali biljar. »U ovaj sretan dan možemo i vino«, rekao je Hajek, »stric je anđeo. « Popili smo vino i nešto prije četiri i pol opet sam otišao u strahovsku kanoničku kuriju. Dostojanstvenog čovjeko-Ijupca dekana Hajeka zatekao sam u radnoj sobi, molio je iz brevijara i pio pivo. Objasnio sam da me šalje njegov nećak Ladislav Hajek iz Domažlica koji je bolestan i leži, i da ovo pismo treba da predam velepoštovanom gospodinu dekanu. Otvorio je pismo, pročitao i ljubazno rekao: »Čekajte, molim. « Otišao je u pokrajnu sobu i za neko vrijeme se vratio sa zalijepljenom kuvertom u kojoj sam napipao papirić. »Dat će bog«, rekao je meko velepoštovani dekan, »da nećak uskoro ozdravi. Ili je s njim tako loše? Ne može h ni hodati? « »Leži kao Lazar, velepoštovani gospodine«, rekao sam i gnječio veselo kuvertu s papirićem u džepu. »Vi ste, otprve sam to vidio, vrlo pristojan mladi čov­jek«, nastavio je. »Kako se izvolijevate zvati? « 45 »Jaroslav Hašek, velepoštovani gospodine! « »Dakle, hvala«, rekao je velepoštovani gospodin dekan a ja sam mu pun zahvalnosti, poljubio ruku i veselo se vratio u gostionicu pod voltama. « vikao je Hajek. « I rastrgli smo kuvertu. U njoj je bio papirić ovoga sadržaja: »Barabe! Vidio sam vas kako ulazite u gostionicu 'Kod Karla IV. Kad sam išao na blagoslov, još ste sjedili tamo. Dekan Hajek« I tako smo sjedili u zarobljeništvu gostionice »Kod Karla IV« na tuđem terenu, daleko od prijatelja, beznadni, i nadmetali smo se u plemenitosti, jer smo, čas jedan, čas drugi tvrdili da ćemo otrčati u grad i vratiti se s novcem da platimo račun. Oko šest navečer izvlačili smo šibice. Izvukao je Hajek; problijedio i izjavio da odlazi u centar i da će se vratiti. I otišao je iz tmurnog zatvora, gdje je gostioničar hodao oko mene osamljenog kao mačak oko miša, uhvaćenog u stupicu i govorio: »Da hapam prevaranta, ne bih ja odmah pozvao pandura, nego bih ga prvo izbubetao kao konja i tek onda dao zatvoriti. « U deset sati, kad sam iz očaja bio podvostručio račun, pojavio se Hajek i rekao: »Ubij me! Posudio sam od svoga strica šest kruna i svratio u gostionicu. Kartali su, mislio sam podvostručiti naš imetak, izgubio sam i nemam ni krajcara. « Starorimski junak Regul se dobrovoljno vratio iz Rima u zarobljeništvo Kartažana da ga umore. Bio je nepomirljiv, jer se nitko nije ljutio na njega. Bio je okrutan, jer nikada nije imao priliku da nekomu naudi. Osim toga studirao je na Filozof-skom fakultetu. Njegov duh je sam o sebi mnogo mislio, ali mi o njemu nismo ništa mislili, pa na kraju više nije ništa mislio ni sam o sebi i to je bila sreća; postao je etičkim anarhistom. Postao je anarhistom slično kao sedamnaesto­godišnji mladići u gimnazijama i realkama, koji stvaraju tajna udruženja da se mogu sastajati u gostionicama; takav anarhist bio je nekoć i Mahen. Premda je sasvim ispravno tvrdio da je individualist, ipak je bio etički anarhist u najširem smislu riječi, što, kako kaže prijatelj pjesnik Mach, znači: Hrabrost i snaga za buduća djela dolaze nam prije svega od alkohola. Anarhist Vohrvzek je smetao Mahenu, jer Mahen je bio i pristaša Kache i Neumanna. Ali suvišno je toga se sjetiti, tko ostade dužan, tamo neće platiti. Ta se rečenica odnosi i na prijatelja Josefa Macha. Dok pišem ove retke mogao bih ih pisati vječno , duguje mi 27 kruna. Vohrvzek je obećao Machu nekoliko pljusaka za pjesmu Anarhist, koja je nekoć izašla u listu »Švanda 47 dudak«, a sada je objavljena u ediciji Slunovrat koju uređu­je inženjer Rudolf Ptačnik u Turnovu. Sigurno je da se Vohrvzek mora obračunati ne samo s Machom nego i s gospodinom Herrmannom i inženjerom Ptačnikom. Josef Mach je, dakle, nekoć bio anarhist. I ja sam bio, i ovim zahvaljujem policijskom savjetniku Petraseku s Kra­ljevskih Vinohrada što me je odgovorio. To je bilo prije posljednjeg dolaska Njegova veličanstva u Prag, kada sam bio urednik anarhističke »Komune«. Zvali su me u Policij-ski komesarijat na Kraljevskim Vinohradima a sada pokojni Petrasek, ravnatelj Policijskoga komesarijata u Kraljevskim Vinohradima čijeg sina sam dobro poznavao, pozvao me k sebi i rekao mi zaista očinski, uz tapšanje po ramenu i žovijalni stisak ruke: »Dragi prijatelju, zapamtite: bečka državna policija ima vas na popisu anarhista. « »Oprostite, gospodine savjetniče, valjda praška. « »Praška i bečka, dragi prijatelju. « »A brnska, gospodine savjetniče? « »Brnska nije državna, dragi prijatelju. « »Onda ću se preseliti u Brno, gospodine savjetniče. « »Vi se nećete odseliti u Brno, ostat ćete u Vinohradima kao što i ja ostajem u Vinohradima. « »Oprostite, gospodine savjetniče, zar čovjek ne smije biti anarhist? « »Zašto ne bi mogao biti anarhist? « odgovorio je gospo­din policijski savjetnik, »samo što to povlači za sobom neugodnosti. Mlad ste čovjek, bilo bi vas šteta. I ja sam sve to nekoć prošao. I ja sam bio nagao. Jednom sam rekao pretpostavljenomu: 'Pa oprostite! Nisam htio zalupiti, džep kaputa je zapeo za kvaku, dok me izbacivao. Kada sam došao u svoju sobu u staroj policijskoj direkciji, razmišljao sam što sam skrivio. Otišao sam šefu, zamolio da mi oprosti i anarhija kao da je pala s mene. Sada ste u 'Komuni', mladi prijatelju«, ustao je i pomilovao me po glavi. »Dajte se odgovoriti, prijatelju. Imate majku pristojnu ženu, brata koji čeka mjesto u banci 'Slavia', pridružite se mladočesima. Izbijte iz glave petrolej i dina- 48 mit, ne služe vam na čast; ako želite biti u nekoj stranci koja je glasna, pristupite socijaldemokratima. Oni žele opće pravo glasa, a mi im ga nećemo dati. Ali nećemo vas za to zatvoriti. Samo izbijte iz glave bombe. Kamo god pogledate, vidite da mora biti reda. Ako dođete kući i bacite cipele u kut pa ih poslije ne možete naći, psujete kakav je to red. Tako je u čitavom političkom životu. Pogledajte mene, star sam čovjek, svašta sam prošao, ali nikada se nije dogodilo da vičem 'Dolje kraljevi! « Pogladio se po kosi i još jedanput rekao: »Urazumite se. Istupite iz anarhističkog lista 'Komuna' i prijeđite u drugi politički časopis, ako već ne možete bez politike. A sada možete ići. « Pa sam istupio iz »Komune«, osnovao Stranku umjere-nog napretka u granicama zakona i postao urednikom časopisa »Svijet životinja«. U politici ništa nije besprije­korno čisto. Većina političara se sastaje u birtijama i smije se naivnim ljudima koji su im pomogli da mogu odlaziti u birtije. Ako se u birtiji zatekne neki član iz redova naivnih dobričina koji dođe k stolu i kaže: 'Zdravo, prijatelju poslanice, kako stoji s tim i tim', prijatelj poslanik mu dostojanstveno pruži ruku, s izrazom živog interesa progo­vori s njim nekoliko riječi i odmah se ispriča da ima važnu konferenciju s gospodom za stolom, ali upravo za stolom političara ne govori se o politici nego se pije pivo ili vino a političar se zabavlja poput drugih građana želeći da ima mira od naivnih smušenjaka. Ali dok dođe do tog iskustva, mora proći školu života -a tako sam i ja prošao prvi stupanj do varanja i vozanja ljudi; postao sam urednikom »Svijeta životinja« s nadom da je od »Svijeta životinja« samo mali korak do Parlamenta. U tomu me je podupirao pokojni Vaclav Fuchs. Radi trgovine se pokrstio; živio je od životinja i od ljudi. Bio je posloda­vac u najgorem smislu riječi. Nije bio toliko pametan koliko lukav. Znao bi vikati, ali kad bi mu netko oposvao, uvukao bi rogove. Nije bio moderan što se tiče grafičkog izgleda lista, ali je kupio automobil na kredit. Mrtav je, a o mrtvima samo lijepo. Urednika je smatrao nadničarom, a urednik njega idiotom. Tako bi se urednik i šef uvijek našli. I na kraju poštovali jedan drugoga. Da je Vaclav Fuchs bio političar i bavio se javnim pitanjima, postao bi poslanikom. Jer znao je vikati, znao plakati, znao se pretvarati, a 50 r onoliko koliko mu je nedostajalo u inteligenciji, nadokna­đivao bi brljavošću. Po političkom uvjerenju bio je mlado-čeh. Preuzeo je pokroviteljstvo nad životinjama. Postoje dvije knjige potpisane sa Vaclav Fuchs. Naslov jedne glasi: Sve vrste pasa u riječi i slici. Tu knjigu je preveo s njemačkoga bivši urednik Kukla i šefu za imendan poklonio ime Vaclav Fuchs. Druga knjiga se zove Svijet savjeta. I nju je preveo Kukla s njemačkoga a ime Vaclav Fuchs je morao napisati pod prisilom. Časopis »Svijet životinja« je zbir prijevoda s njemač­koga. Izvornog nema ništa, osim pjesama Ladislava Hajeka i to u posljednje vrijeme i nekoliko reprodukcija golubova gušana i si. To je popularni časopis, znači nije znanstven. Znam da sam životinje morao izmišljati. »Što če biti novo u listu, gospodine urednice? « pitao bi me gospodin Fuchs. »Opet neka nova životinja«, odgovarao bih. »Bože daj veći kup! « Slike smo izrezivali iz »Die Woche«, »Sport im Bild«, »Daš illustrierte Blatt«, »Weite Welt« i iz drugih njemačkih listova, a od vremena do vremena iz »Countrv lifea« i »La vie a la campagne«;'tekstovi su uzimani samo iz njemačkih časopisa, a sve je to nosilo podnaslov »Jedini češki časopis te vrste. « Jednom smo objavili sliku mačke koju na rukama drži djevojka i potpisali »Mačak Mirni, ljubimac maestra Arbesa«. Bila je to reklamna slika za »Odol«. Njegovu vilu u Kosirima zvali su 'ludnica iza gradskih vrata'. Imao je služavku za koju su svi mislili da je njegova žena. Imao je dobru suprugu koju su smatrali služavkom. Poslije njegove smrti okrenulo se: gospođica Drahocka postala je kuharicom, a gospođa Fuchs gazdaricom. Upravo je časopis »Svijet životinja« izazvao totalni politički prevrat u mojoj duši. Ono što se tamo izvodilo u malome, u politici se događa u velikome. Jedino varajući čitavo društvo, pojedinci mogu udobno živjeti. Pisali smo o 4- 51 jadnim pasjim proleterima, koji se, gladni, pod kišom udaraca zgure u kutu, a kad podignu glas, dobiju opet batina; sluga Čižek tukao je pse u psetarnici »Svijeta životi­nja«, za dušu. Ako bi noću pasje lajanje probudilo prijatelja životinja Vaclava Fuchsa, izlazio bi iz brloga Vaclav Čižek sa žilom i pretukao pse revolucionare. Tako je i u politici. Ona stara frajla Drahocka jednom mi je kupila tri košulje u tvrtki od koje nije mogla izvući novac za oglas, odbila punu cijenu od moje plaće i svuda rastrubila kakvo mi je dobro djelo učinila, premda mi te tri košulje nisu uopće trebale. I još je tvrdila kako sam nezahvalan. Ovim zahvaljujem njoj i čitavom »Svijetu životinja« za iskustvo koje smo unijeli u program Stranke umjerenog napretka u granicama zakona, pretočivši ga u rečenicu: »Radi što hoćeš, ali govori o sebi samo najbolje! « 52 DRUGI ORGANIZACIJSKI CENTRI NOVE STRANKE Svaka politička stranka ima svoje prostorije, ne doduše u privatnim stanovima, nego u gostionicama. Što više alko­hola u glavi, to bolje uspijeva politika. Pogledajte zborove, javne sastanke u prostranim dvoranama, tu ne smijete zakašljati ni kihnuti dok govori vođa naroda, stranke, jer će svi vikati da budete kuš. Ali konobar koji raznosi krigle piva, sasvim neometano zagrmi u gomilu: »Tko želi pivo, plaća ga odmah! « Tada i govornik zašuti, pričeka da se skup umiri, pivo raznese. Nove misli će se roditi, u borbu će nas voditi. Alkohol podiže političku samosvijest, izaziva ugodno uzbuđenje u duši i ona postaje pristupačnijom riječima govornika, alkohol pripomaže u održavanju discipline čla­nova svih političkih stranaka. Za čašu piva ljudi vam dadu dušu. Tako je bilo nekoć. Danas politički vođe puštaju da im se pivo plati. Politički skupovi uvijek se zato održavaju u gostionicama, a veliki su utopisti oni koji smatraju da bi se mogle sagraditi velike zgrade i da bi se prostorije u njima mogle iznajmljivati za zborove i predavanja, pa se tamo ne bi prodavao alkohol, čak ni pivo a pogotovu ne vino. Gotovo bi bilo tada s političkim strankama. Politika bi postala prošlost, jer bi na bezalkoholne sastanke dolaaio samo govornik, a i taj bi potajno nosio u džepu pljosku konjaka. Doduše, imali su prostorije u nekoj restauraciji, ali ta je pala pod stečaj, jer kad bi na predavanje došao nerealist i vidio boce mineralne vode po stolovima, pomislio bi: »Do vraga, ovdje mora da imaju loše pivo. « Osim toga, realisti bi ostajali dužni i za mineralnu vodu, a neki ne bi ni nju naručili, nego bi sobom donijeli jogurt. Dalje, u to se doba još u Realističkoj stranci pojavio češkobratski i vegetarijan­ski smjer. Češka braća su jela povrće i imala rijetku stolicu. Jurišali bi na gostioničarov zahod. S takvom strankom se teško izlazi na kraj i on ih je potjerao. Dakle, ideja o organiziranju sastanaka i predavanja bez alkohola nije uspjela. Upravo najljepša i najveličanstvenija predavanja ispunjaju svakoga gostioničara veseljem i tje­raju ga da uzvikne: »Samo da se narod želi obrazovati kao sinoć, koliko bi se istočilo piva! « Sve to kažem samo zato što je i u vremenima nastanka naše stranke vladao otpor prema apstinentima, a mi, čla­novi stranke, ne želeći se protiviti općem mišljenju o potrebi alkoholizma, plovili smo niza struju i osnivali podružnice tamo gdje je bilo dobro pivo. To je bio glavni uvjet. Ako se novorođenče hrani mlijekom dobre kvalitete, razvija se duhovno i tjelesno; svaka novorođena stranka mora izabrati podružnice jedino tamo gdje se toči prvora­zredno pivo, inače ne bi stekla nove članove, naprotiv, izgubila bi i sadašnje. Jer, alkohol je mlijeko politike. Zašto Kršćanskosocijalistička stranka ima tako malo pristaša u Pragu? Jer ima podružnice tamo gdje se toči vinohradsko ili koširsko pivo. Da se preseli u prostorije s velikopopovičkim, smihovskim ili braničkim pivom, kato­lički duh bi prožeo utrobu mlakih vjernika što osjećaju otpor prema vinohradskom pivu. Dajte im smihovsko pivo, vjerno će stajati uz vjeru očeva. Zanimljivo je da Narodnosocijalistička stranka ima pro­storije svugdje gdje je nad ulazom napis »Ovdje se toči dobro odležano smihovsko pivo«, a ispod »Mjesna organi­zacija Narodnosocijalističke stranke«. Ponekih godina ni u smihovskoj pivovari ne uspiju 54 proizvesti pivo ekstrakvalitete. Tada se broj članova napadno smanjuje. U doba osnivanja naše stranke, što je važno napome­nuti s obzirom na političke prilike epohe, članovi Državo-pravne i Radikalne stranke odlazili su u tri praške gosti­onice gdje se točilo pračko pivo; neprevediva igra riječi -»radikal« i »prač« - rvač. Kakvo je pivo odabrala Stranka umjerenog napretka u granicama zakona za političke svrhe? Velikopopovičko, smihovsko i plzenjsko. Poslije, za procvata stranke pili smo i druga piva, ali uvijek prvorazredna. Članovi naše stranke pili su dalmatinska, talijanska, teška španjolska, fina austrijska, ponekad ugarska vina. Od likera i oštrih pića: šljivovicu, rum i kontušovku. Početna slova stvarala su kraticu SRK, što je značilo slogu, jednakost i prijateljstvo, pa smo govorili - »Hajd'mo na jedan srk. « Naša sjedišta bila su: »Kod zlatne litre u Manesovoj ulici, restauracija »Kod svijeće«, Slavenska kavana. U Sla­vensku kavanu dolazili bi Pelant, doktor Škarda, sada primarijus bolnice u Banjaluci, dr Papoušek, sada odvjet­nik u praškim Vršovicama, dr Rvpaček, sada državni pro-kurator i drugi članovi stranke. »Kod svijeće« su se sastajali prijatelji Drobflek, dr Gazda, dr Grunberger, braća Ibser, sudac Kofatko i mnogi drugi, koji propagiraju u provinciji ideje Stranke umjerenog napretka u granicama zakona. »Kod zlatne litre« sastajali smo se svi. Tri struje slile su se u moćnu rijeku i debatiralo se o svim mogućim pita­njima. To su bile plenarne sjednice. Prema zapisniku tadašnjeg zapisničara stranačkog odbora prijatelja Boučeka, izdavača zbirke lijepih knjiga Nova edicija, opisat ću jedan od važnih sastanaka. « Istaknutu ulogu u Stranci umjerenog napretka u granicama zakona imao je pjesnik Toman, koji se zapravo zove Berna-šek. Da je svoje pjesme Torzo života potpisao sa Bernašek, sigurno ne bi postigao takav uspjeh kakav je postigao služeći se prezimenom Toman, a za to mora zahvaliti klasiku Erbenu. Mnogi što su uzeli u ruke njegove pjesme, misle da ih je pisao onaj nesretni Toman iz Erbenove balade Toman i šumska vila i osjećaju duboku sućut s nesretnim autorom. Mnogi su ispitivali Tomana kako je zapravo završilo ono sa šumskom vilom, a u njihovim očima ostao je razvratnikom. Stoga je morao postati skepti-kom; kao proskribirani čovjek, počeo je psovati Erbena i otišao u Pariz. Pjesnik Gellner priča o njegovu životu u Parizu; Toman je prijavio svoju zbirku na Zeverov fond i dobio od Akademije 400 kruna. Čim mu je 400 kruna stiglo u Pariz, uputio se Gellneru, koji se u to vrijeme obrazovao u Parizu pijući apsint, i izjavio da mu povjerava 350 franaka i moli da mu on isplaćuje dva franka na dan. Gellner je to obećao i rekao Tomanu da će mu prebiti papke ako dođe i zatraži novac natrag. Za dva sata se Toman vratio i tražio da mu Gellner prebije papke i vrati 350 franaka, jer hoće da počne novi život. Tu lijepu frazu upotrebljavao je vrlo često i prijatelj Gottwald, koji posu­đuje u noćnim lokalima pet kruna i kaže: »Posudi mi pet kruna da mogu započeti novi život. « Pjesnik Gellner ispunio je Tomanu želju od riječi do 56 riječi i šutnuo ga niz stepenice sa 350 franaka u džepu. Kad se Toman oporavio, prvo je iznajmio automobil i u društvu dviju švelja s trga La Greve otišao na izlet u parišku okolicu, a kad se navečer vratio u Pariz, ostalo mu je u džepu samo pet franaka. U krčmi kod St. Louisa ih je zapio, izašao na ulicu, potapšao najbližeg policajca po epoletama i viknuo: »Vive Ravachol! « Francuska je doduše republika, ali službeni krugovi prešućuju toga anarhista. Policajcu na čast mora se reći da je zamolio prijatelja Tomana da ponovi izjavu, jer prema francuskim zakonima o državnoj opasnosti slične se izjave moraju ponoviti. »S'il vous plait«, odgovorio je Toman. « Tako je Toman neznatno pobunio pariški puk kod starih gradskih vrata St. Tamo se otvorilo novo poglavlje francusko-čeških odnosa. Policijski komesar sje­tio se iz mladih dana izleta čeških sokola na slet francuskih gimnazijalaca u Nancvju i, uvjerivši Tomana da su Česi sjajan narod, opalio mu mjesec dana zatvora inače se za to daju tri godine , protjerao ga iz Francuske na šest mjeseci, a kad ga je puštao iz zatvora dao mu je potvrdu za austro-ugarski konzulat, gdje je ovaj dobio drugu potvrdu za Direkciju međunarodnog udruženja željeznica, šest franaka džeparca i besplatnu kartu do austrijske granice. Dva člana municipalne garde sprovela su ga do vlaka, a u listopadu se Toman pojavio u »Zlatnoj litri«; kad god bi netko iz našeg društva odlazio na zahod, izašao bi za njim i čisto francu­skom žovijalnošću rekao: »Monsieur, n'avez-vous pas une couronne? « Do dva ujutro imao je u džepu 20 kruna, a mi nismo imali ni za crnu kavu. »Gospodo«, rekao je Toman smije­šeći se našim nedoumicama, »sada idem na vino«. I otišao je, zveckajući krunama u džepu. Tako smo ga primili u Stranku umjerenog napretka u granicama zakona. Da li ju je simpatizirao ili nije? Često bi mi rekao brišući naočale: »Vi ste budala«, s čime bi se svi za njegovim stolom složili. Drugi put bi uzviknuo: »Vi ste sjajan čovjek! « Vjerojatno je to mislio sarkastično. Na našu stranku gledao je s prezirom, jer je bio star čovjek i toliko prošao u životu da je o tomu morao svake subote pričati, a mi smo ga pobožno slušali. Jer bilo što netko od nas rekao, maestro Arbes bi to shvatio kao priliku da se sjeti persekucije koja ga je nekoć zahvatila, da govori o Baraku i da na kraju opali Tfebiszkoga i Topiča. Izvodio je to s urođenom elegancijom. »Tfebiszkom«, pričao bi, »Topič je izdavao posmrtno sabrana djela, a ja sam nepriznat, odgurnut, premda svako moje djelo vrijedi više od plačljivih pripovijedaka Tfebisz­koga. « Čim bi se spomenulo bilo što, kritizirala bilo koja ideja, Arbes bi nadovezao: »O tomu sam već pisao te i te godine, to je napisano u mojoj knjizi Za brata socijalista, o tomu sam već pisao u Etiopskom ljiljanu, to sam mišljenje objavio u romančiću Razapeta, ovu misao sam izrazio u nekoliko rečenica kada sam pisao Newtonov mozak. « Tko je sjedio s Arbesom, nije smio misliti drukčije od njega jer bi ga inače maestro Arbes znao, ili bolje reći pokušao, ismijati sarkazmom, što često ne bi uspio, jer je bio tako reći sa drugoga svijeta, a drhtaji mladenačke energije bili su mu malko strani. Nije se znao uživjeti u sredinu njemu daleku s obzirom na njegove godine. Govo- 58 rio je s nama kao što govore djedovi s unucima. Govorio je Ijubazno- ljutito, a kadgod bi zazvučalo i naivno, ipak se u nj nazirao određeni talent. Ali jedno nam je zaista imponi-ralo: maestro Arbes je znao piti. Nije pio kao običan čovjek koji sjedne za pivo samo zato da pije, u tomu je maestro Arbes bio epikurejac. Pio je uživajući i užitak je bilo gledati kako saginje bijelu glavu visoka, inteligentna čela nad kriglom piva, koje za nj nije bilo samo uvarak hmelja i slada nego piće starih germanskih junaka koji su uz posude s tim uvarkom također pričali mladima o svojim djelima, kao što je Arbes pričao nama. Krigl za kriglom nestajao bi u utrobi kozaka literature, a na kraju bismo svratili u kafić »Spor- tka« na kavu. Na putu prema Smichovu maestro Arbes znao bi navratiti u noćnu kavanu »Kućica« u Reznickoj ulici, gdje bi obično dovršavao razgovore o Tfebiszkom. A sve je to ataman izvodio u godinama u kojima neliterati već od osam navečer spavaju u krevetu. Njegova prošlost bila je prilično šarena. Rano je izgubio roditelje, što uvijek pripada u slikovitu prošlost ako pisac znamenitog imena poput mene počne pisati životopis ista­knutog čovjeka; ostao je sam u vrtlogu života i jednoga lijepog dana pošao k stricu, nekamo iza Labe, nad Melnik. Što ga je snašlo na putu? Snašla ga je pustolovina u noćnoj tami, koja je prekrivala lapsku dolinu, dok je u to doba razlivena Laba hučila preko nasipa a njeni se valovi razbi-jali o obalu koju nije imala jer još nije bila regulirana. Drobflek je sreo policajca. « upitao je Drobileka s profinjenim sarkazmom pandura koji u kasne noćne sate susreće sumnjivu osobu. Takvim je naime sma-trao Drobileka a Drobflek je uljudno odgovorio: »Kamo ste pošli, vaše blagorodstvo? « »Ja idem prema Neratovicama«, odvratio je iznenađeni pandur. »Gle slučajnosti, ja upravo idem iz Neratovica. « »Molim vas«, upitao je policajac«, da li je još kod Sezemskih otvoreno? « »Vi biste u birtiju«, rekao je Drobflek. »Ne marite za naredbu Ministarstva narodne obrane koja upravo policij­skim ljudima nalaže da budu danonoćno budni, da se libe svjetovnih užitaka, jer upravo u tome vreba opasnost da neće izvršiti dužnost kako se pristoji. Pitali ste me na primjer je li kod Sezemskih još otvoreno. Gospodine, vi ne 60 znate tko sam, a ja čak mislim da vi uopće niste policajac nego prerušeni razbojnik; jer da ste policajac, zasigurno se ne biste noću na cesti raspitivali je li negdje otvorena birtija. Vaša prva sveta dužnost je da od mene zatražite papire, a ako ih nemam, da me uhapsite i odvedete u najbližu policijsku stanicu, da sastavite zapisnik, a ako se otkrije da sam zločinac i baraba, morate me, prema naredbi, odvesti na najbliži okružni sud gdje će mi suditi za prekršaj skitnje. Žalit ću se na vas. « »Nema poštovani, govorim s vama kao prijatelj. Pozna­jete li ministra narodne obrane? « »Ne poznajem, gospodine. « »To gore po vas! Znate li za njegovu posljednju naredbu iz 1901, izdanu 12. « »Vi, dakle, ne znate za naredbu u kojoj piše: ako u svojem rajonu susretnete noću sumnjivu osobu koju ne poznajete, morate je ne samo legitimirati nego i pitati: 'Koliko imate novaca uza se? Budući da ja imam samo četiri filira, nedostaju mi četiri krune četrdeset i šest filira do zakonski određene svote, pa mi morate posuditi premda vas ne poznajem, samo znam da niste obavljali dužnost kako treba i pretpo­stavljeni vas mogu kazniti. « »Imam uza se samo novčanicu od pet kruna«, rekao je potišteno policajac. Policajac je pregledao lisnicu i pobjedonosno viknuo: »Imam nešto sitnoga! Koliko ste rekli da vam nedostaje do tog iznosa? « »Četiri krune četrdeset i šest filira. « U svjetlosti džepne svjetiljke isplatio je Drobileku čitav iznos i Drobilek je stigao stricu s policajčevim novcem. Od tada pričaju da policajac koji se zove František Kokot, noću posuđuje četiri 61 krune četrdeset i šest filira svim sumnjivim ljudima koje susretne na obilasku i da se toliko zadužio otkad postoji Stranka umjerenog napretka u granicama zakona da će uskoro dati otkaz i sam noću izigravati sumnjive individu­ume. Tim je činom Drobilek pridobio simpatije svih čla­nova stranke a u sljedećem poglavlju opisat ćemo kako je u nekoj restauraciji junački podnio gubitak zaručnice. Pogo­tovu u odnosima s drugim spolom; zaključak glasi da najplemenitiji imaju peh u ljubavi. Tako se i Drobilek, koji je uvijek voljan potpisati Machu mjenicu, od vremena do vremena nesretno zaljubi. Volio je Baricu, kuharicu iz restauracije »Kod svijeće«, seosko čeljade, bucmasto i naivno, a onda se ohrabrio i rekao da bi rado išao s njom u kino. »Đubre jedno«, odgovorila je Barica, »što vi mislite o meni? « Od tada Drobilek Baricu poštuje, a kad god bi se govorilo o ženama, uvijek bi rekao da je upoznao jednu jedinu poštenu djevojku, a to je bila Barica. Ona koja je nekoliko godina poslije, rano ujutro, kad je pripremala kavu, nehotice otkinula u stanu svojih poslodavaca slavinu a nije mogla zaustaviti vodu, pa je skočila s trećega kata i ubila se. Tako umiru samo nihilisti u Rusiji. Poslije nje Drobilek je volio švelju. Obasipao ju je pažnjom, pa ju je u dobroti i poštenju, bez loše primisli, pozvao na izlet, te na mjesto sastanka stigao s velikim paketom pod rukom. « upitala je djevojka dražesno se smije­šeći, kad su se ukrcali na parobrod koji je plovio do izletišta »Zavist«. »Reći ću vam u šumi, ovdje je previše ljudi«, odvratio je Drobilek gledajući je odano u oči. Napokon su stigli u šumu i sjeli na mjestu skrivenom od ljudskih pogleda, Drobilek se 63 priljubio svojoj drugoj ljubavi i nježno rekao: »Zlato, imam dva para gaća i dvije košulje; imam i konac. Gaće su se rasparale na prorezu, košulje imaju rupe na laktovima. Zlato, zakrpajte mi ih. « Okrećući se, oduševljeno je kli­knuo: »Pogledajte kako ptice lijepo pjevaju! « Pričajući nam o tomu, Drobilek uvijek s uzdahom dodaje: »Znate da mi je rekla - đubre? Nestala je prije nego što sam joj mogao predati gaće i košulje? Što je ženska zamišljala kad sam joj rekao da se uvučemo u grmlje? « Dugo je potom gledao žene s nepovjerenjem, tek je poslije izjavio da ga voli vlasnica vinare, jer tamo uvijek puno potroši. Kad je prestao trošiti, prestala ga je voljeti a Drobilek je spoznao da žene ništa ne vrijede. Odricao ih se sve dok se nije upoznao sa kćeri gostioničara kod kojega je ručao. »Začudo«, govorio je Drobilek, »gostioničar ima neko­liko kćeri a ja volim samo onu jednu. Njome se moram oženiti ako mi nešto ne pokvari plan. « Ali je sve pokvario prijatelj Forster: »Gospođice«, rekao je jednog dana onoj koju je Drobilek toliko volio, »ne smijete se udati za Droblleka, jer vas ja volim. Ako ne želite ni mene, najbolje je da pobjegnete od kuće. « Sutradan je Drobilek slavio zaruke s gospođicom Vil-mom. Sat poslije došao je Forster i održao dulji govor Drobilekovoj zaručnici: da ne čini dobro što se kani udati za Drobileka, još je mlada i on je voli i najbolje je da pobjegne od kuće, kao što joj je već govorio, i sve ostavi... A ako se ne želi odreći Drobileka, prisilit će ga da se on nje odrekne i počne hodati s jednom od njenih sestara. Predložio joj je da odmah, te noći, pobjegne i prespava u hotelu, a Drobileku da javi neka joj oprosti, bit će to zabavno. I da još napiše da ga ne voli, to će biti još zabavnije. Svi se već veselimo. Onda ju je ostavio na hodniku, pozvao Drobileka i rekao da bi gospođica Vilma željela razgovarati s njim nasamo o planovima za buduć­nost. Drobilek je stajao s Vilmom na hodniku pola sata, vratio se i rekao: »Dobra cura plače od radosti, objasnio sam joj da sam već naručio namještaj i sve uredio, da će biti 64 tri oglašavanja odjednom. « Nato smo slavili Drobilekove zaruke a Forster je odr­žao govor u kojemu je rekao da su zaruke važan korak u novi život, ali čovjek ne smije misliti da je to i njegov kraj i, zagrlivši nježno Drobileka, rekao mu: »Bilo kakve nevolje da te zateknu u životu, sjeti se da sam ti najbolji prijatelj. « Te noći je gospođica Vilma pobjegla. Sutradan je Drobilek, kao obično, došao na ručak i veselio se kolaču koji je toliko volio. Za šankom je sjedio Vilmin otac s kriglom crnog piva i čim je opazio Drobileka viknuo: »Gospodine Drobilek, čupam kosu od očaja, ne znam što da vam kažem. « Začuđen, Drobilek je ušao u lokal i spazio gospođu gostioničarku u kutu, svu u suzama, kroz kuhinjska vrata provirivala su uplakana lica pet kćeri, a ucmizdrena kono­barica prišla je Drobileku i rekla: »Jadni gospodine Drobi­lek, jeste li već saznali? « »Ta niste mi dali zakusku! « viknuo je Drobilek prepla­šeno. Kad je gostioničarka to čula, pljesnula je rukama i trčeći u kuhinju povikala kćerima: »Isuse i Marijo, gospo­din Drobilek je od toga poludio. « Uto je Drobileku prišao gostioničar i predao mu pismo gospođice Vilme: »Gospodine Drobilek, poštovani gospodine Drobilek! Molim vas tisuću puta za oproštaj što Vas ne volim i što sam pobjegla. Vaša Vilma koja Vas voli. « Dok su dobrom Vilminu ocu tekle suze, Drobilek je gurnuo pismo u džep i rekao preplašeno: »Gostioničaru, jeste li mi možda ostavili kolač? « Uto je već dolazila gospođica Boženka, suze su joj kapale na veliku porciju nabujka s malinovim sokom; servi­rala ga je Drobileku uz riječi: »Jadni gospodine Drobilek, ovo ste uvijek voljeli. A ona je sinoć pobjegla. « Drobilek je zagrizao i rekao s blaženim smiješkom: »Hvala bogu, već sam se bojao da mi niste ostavili kolač. « Kad god se priča o tom slučaju, Drobilek dodaje: »Nikad više neću dobiti tako veliku porciju kolača kao onda kad mi je pobjegla zaručnica. U mišljenju da je čudak slagali su se i pretpostavljeni i podređeni, ali čudno­vato su se razlikovali u ocjeni vrste Marhanova čudaštva. Pretpostavljeni - poručnik Hessl, natporučnik Stehr i sat-nik Kvech, zapovjednik kumpanije - bili su uvjereni da je feldvebl Marhan izrazito dobar vojnik usprkos dokazanoj osebujnosti naravi; podređeni - desetar Pavlousek, kaplar Kalous i frajter Čejka - solidarno su tvrdili da je njihov »fel« najgori cerber i najuspjelija kreatura austrijske vojske. Nećemo odgonetati koja je strana imala pravo, čujmo mišljenje običnog infanterista Jakuba Valeka, koji je posvuda gdje je mogao tvrdio da je fel Marhan nekarakte-ran razbojnik, koji s kanibalskim uživanjem muči podređ­ene, virtuozno pleše onako kako sviraju oni gore, a podređ­eni osjećaju, kad god mu se prohtije, na svojoj koži svu težinu vlasti koju su mu dale u ruke subordinacija i vojnička disciplina. Valeku se moglo vjerovati, bio je prilično inteli­gentan a ujedno imućan, pa je mogao sebi dopustiti da kaže što misli svugdje gdje nije prijetio službeni prekršaj potči-njavanja. Sin bogatog mlinara često bi plaćao za prijatelja a oni su rado vjerovali da bi mogao kupiti i gospodina fela da mu bude ugodnija mučna vojna služba. Valek to međutim nikada nije pokušao i, recimo odmah, u čitavoj kumpaniji, čak u čitavoj regimenti, nije bilo većih neprijatelja nego što su bili on i Marhan. Gospo- 66 din fel šikanirao je Valeka u svakoj prilici, ali on je savjesno obavljao posao i pazio se da ga rie uhvate u većem prije­stupu. U tihom dvoboju prošla je čitava godina Valekove službe. Došla je druga, stigli su novi regruti, a Valek se veselio da ga zadrti neprijatelj, zaokupljen maltretiranjem bala-vaca, neće više imati toliko na zubu. Silno se varao; onaj na koga se fel Marhan okomio, nije se lako izvlačio iz njegovih pandža. Osim svega, infanterist Valek je dobio zvjezdicu na ovratnik i prekomandiran je kao feldveblov pomoćni organ za skori Abrichtung. Drugim riječima, postao je ovčica, koja će uzeti na se grijehe svijeta, a vrijeme obuke regruta trebao je biti križni put. Trsio se iz petnih žila, ali ništa nije napravio dobro, fel je uvijek našao priliku da na njemu egzemplarno dokazuje regrutima kakav austrijski vojnik ne smije biti. Lavina sočnih imena prštala je po jadnom frajteru, tiranin je kanibalski uživao u mukama žrtve koja se teškom mukom svladavala da ne plane gnjevom pravednika i ne dospije u buharu. Valek je dobro znao da feldvebl igra na tu kartu pa je na njegove psovke stisnuo zube naoko mrtav hladan, premda je dobro znao da se većina regruta sjajno zabavlja tim maltretiranjem. Znao je da u vojsci vrijedi više nego gdje drugdje: »Ako si u nevolji, ne mari za porugu«, i trudio se iz petnih žila da ni migom ne pokaže što se u njemu zbiva. Iz teških, olovnih oblaka što su prekrili nebo, od jutra je padala gusta kiša i onemogućivala bilo kakvu obuku napolju. Morali su se ograničiti na preda­vanje u kasarni koje je regrutima držao sam gospodin narednik. Zbog lošeg vremena loše raspoložen, više no inače kefao je jadnog »Hilfsorgana« Valeka, na radost regruta. Valek je taj dan posebno hladnokrvno podnosio feldve-blovo mučenje, čak je i njemu bilo smiješno. Sjećanja su mu stalno navirala na skladnu Maru s kojom se sinoć upoznao. Djevojka kao višnjin cvijet, odmah je očarala našeg fraj-tera. Danas ima sastanak s njom, dežurni je natporučnik s- 67 Stehr, doduše rođeni Nijemac, ali veća dobričina od svih oficira. »Prekoredno« je za danas uređeno, ni feldveblova zloća ne može to pokvariti, pa je zlostavljanje od svoga »ljubljenog« feldvebla podnosio lakše nego obično. Fel Marhan je danas razlagao nadasve ozbiljnu temu: pričao je budućim čuvarima domovine o podređenosti i stezi. Pri tom nije zaboravio zirkati kroz prozor, nije li se vrijeme popravilo. Oko deset se na trenutak rasparao veo oblaka, a nesigurna sunčeva svjetlost zatreperila na krovu skladišta preko puta. Iz zaklona iza dimnjaka iskobeljao se veliki mačor i lijeno protezao tijelo pod sunčevim zrakama. To nije promaklo gospodinu felu i pružilo njegovu pronic­ljivu duhu priliku da zorno pokaže što je zapravo vojnička subordinacija. « oštro je naredio, a naredba je munje­vito ispunjena. »Frajter Valek, pogledajte prema dimnjaku«, prozvao ga je fel, neobično žovijalno, »to je medvjed, zar ne? « Balavci su zapanjeno gledali jedni druge, ali nitko se nije usudio pokazati čuđenje. Valek se zagledao prema krovu. Odmah je shvatio feldveblove namjere. Lakrdijaša od sebe praviti neće, no nije vidio drugu samoobranu nego da ostane na tlu zbilje. Lupnuo je petama i kazao: »Pokorno javljam, to nije medvjed, nego mačak. « Upravo to je narednik očekivao od njega. « zagrmio je na njega iz punih pluća, »usuđujete se protusloviti mi? Jesam li vaš vojni pretpostavljeni, ili nisam? Želite li prekršiti subordinaciju? Ako kažem da je medvjed, onda je medvjed, pa da je i stoput mačak. Fraj-teru Valek, ako ne kažete da je to medvjed, idete u ćuzu. « Valek je stajao bez kapi krvi u obrazima. Ovo je bilo sasvim novo šikaniranje. Da se žali, tko zna? Ako ne posluša, završit će danas u buhari, a sastanak će otići u vražju mater. Pomisao na Maru vratila mu je razboritost. Hi neće si valjda pokvariti večer. Svi su regruti prasnuli u smijeh, a fel je viknuo, lica sjajna poput srpanjskog sunca: »Eto vidite, naučit ću vas što je subordinacija! A vama«, to je bilo upućeno regrutima, »neka to bude prim­jer. Pretpostavljeni u vojsci može reći bilo kakvu glupost, zbog toga je pretpostavljeni, ali podređeni se ne smije usuditi da mu protuslovi. « Time je završila škola, a Valek je usred ironičnog smijeha proklinjao fela i mačora, ali u sebi. Zima je prolazila polako, ali je ipak prošla. Od regruta su postali vojnici, no odnos između fel Marhana i frajtera Valeka još se nije promijenio. Ne kaže se bez razloga da čovjek snuje, a bog određuje. Slučajnost je bacila tiranina fela u Valekove ruke. U skladi­štu se nešto dogodilo, a frajter Valek se zbog »posebne ljubavi« prema felu potrudio da otkrije tajnu kako iz skladi­šta nestaju hlače i čizme i kako se od starih bakandža prave nove. Feldvebla Marhana su saslušavali i jedna jedina Valekova riječ bila bi dovoljna da ga uništi. Frajter, po naravi dobričina, nije žudio za takvom osvetom. Mislio je na to da fel ima obitelj i da vojni erar grickaju i drugi, i više. Stiskom ruke je obećao Marhanu da ga neće otkucati, ali je ipak previše bio čovjek a da se odrekne moralne osvete! Dobro se sjećao kako ga je fel u jesen ponizio s mačkom i odlučio da mu vrati lekciju o subordinaciji. Prilika se pružila odmah sutradan nakon obećanja što ga je dao felu. Kumpanija je vježbala pod zapovjedništvom poručnika na vježbalištu, a frajter Valek je imao vremena da smisli osvetu. Naređeno je »voljno« i poručnik se sklo­nio da popuši cigaretu. Na vrh krova obližnje vojne pekare sjelo je nekoliko vrabaca, što nije promaklo bistrom frajterovu oku. Sinula mu je sjajna ideja. Prišao je feldveblu i, pokazujući prema krovu, uzviknuo da ga čuje čitava kumpanija: 69 »Gospodine fel, gospodine fel, pogledajte, rode! « Feldvebl Marhan se trgnuo iz razmišljanja. Upravo je mislio na svoj slučaj. Nadao se da će Valek šutjeti, ali nije se mogao osloboditi sumnje. Zbog te brige nije se odmah sjetio kamo frajter smjera tim riječima. « rekao je da nešto kaže, »pa to su vrapci! « »Gospodine fel«, izgovorio je Valek prigušenim gla­som, da to ostane samo među njima, »recite lijepo glasno da su to rode, inače neću održati riječ. « razvikao se fel, u bijesu zaboravio, ali odmah se opametio i sjetio jesenske zgode s mačorom. »Zaslužio sam lekciju«, rekao je tiho i, zbunjeno se češkajući po potiljku, glasno izgovorio. »Imate pravo, frajteru, to su rode, ali male. « Kumpanija je začuđeno buljila. Svi su vojnici znali za zgodu s mačorom, ali je nisu doveli u vezu sa sadašnjom felovom neobičnom popustljivošću. Ali nisu dugo razbijali glavu. I njih je prožeo osjećaj zadovoljštine što je zao narednik ponižen, pa je homerski smijeh potresao četu. Fel je shvatio da je najbolje da se i on smije, premda mu baš nije bilo do smijeha. »To se zove milo za drago«, rekao je s usiljenom dobroćudnosti, da obrani barem ostatak poljuljanog ugleda, »zato se ne ljutim na vas, frajteru. « I pružio je Valeku ruku. « Frajter je prihvatio desnicu ukroćenog tiranina i, gušeći se od smijeha, potvrdio: »Da, kvit, sasvim kvit. « 70 DOSTAVLJAČ STRANKE PJESNIK FRABŠA Iz prapočetaka političkog razvoja izranja u prvi plan mladi, nadareni pjesnik Frabša. Tada nije bilo sedamnaestogodiš­njeg mladića koji bi se više od Frabše oduševljavao češkom literaturom; već sa šesnaest godina izdavao je časopis, ne jedan, nego nekih pet, i pisao lirske pjesme u kojima bi naglašavao da se njegova duša njiše na zlatnim žicama. Tek u budućnosti će biti ocijenjen kako mu pripada. Bio je poznat u svim literarnim krugovima; ako bi se spomenuo Frabša, neki bi prezirno slijegali ramenima, ali ime im je bilo poznato. Bio je mrav na češkom Parnasu. Tko je gledao mrava u šumi, vidio je kako taj stvor odjednom uhvati drvce, vlat trave ili što drugo, mnogo puta veće i teže od njega, i vuče svom snagom preko gomilice zemlje, koja je za nj planina. Kad se drvce otkotrlja na drugu stranu, mrav se opet penje, i tako od jutra do večeri. Mrav nikad ne očajava, a dokazano je da se, ako ga netko promatra, još većma trudi. Tako je i Frabša neumorno izdavao lirske stihove u vlastitoj nakladi, osnivao jedan časopis za umjetnost i lite­raturu za drugim, sve s oduševljenjem sedamnaestogodiš­njeg mrava. Mi, prvi osnivači Stranke umjerenog napretka, sastajali smo se u stanu u kojemu su stanovali makedonski vojvoda Klimeš i pjesnik Rosenzweig-Moir. Dolazio bi i prijatelj Jaroslav Kubin, slikar, dva poštovana brata Mareka i mladić koji je bio nihilist i kupovao kod Bohma na Ferdinandovoj aveniji kapsle za dva krajcara, potajno izlazio izvan grada, zapalio ih i pobjegao. Ovamo, u privatni stan dolazio je i pomoćnik lakirera koji je pisao, kako je tvrdio, pjesme neobično lijepa sadržaja i gledao Frabšu s izrazom takva oduševljenja kao Indijac kip troglavog Bude. Frabša je tada doduše posuđivao novac od pomoćnika lakirera, ali tim je novcem ostvario zamisao iz doba kada mu je bilo trinaest godina, da izdaje literarni umjetnički časopis pod naslovom »Slobodna tribina«. »U Češkoj«, pričao bi oduševljeno, »sada je nužno da se publika prestane osvrtati na dnevne novine u kojima su samo političke i dnevne vijesti. Kad češki čovjek ujutro ustane, treba da pročita dobre pjesme, moje i drugih autora, pa da odmah ujutro svakog dana zna kakve se novosti pripremaju u češkoj literaturi: da ću izdati zbirku pjesama koje će odisati čistim lirizmom Na zlatnim žicama, pa objaviti zbirku Na pozlaćenim žicama i da namjeravam tiskati zbirku Slavujeve pjesme, i pjesme Oj, kad ćeš opet doći, zlatna mladosti. Makedonski vojvoda Klimeš je izjavio da se potpuno slaže s mladićevim prijedlogom. I da će i sam što prije prionuti poslu da dovrši ep za novi literarnoumjetnički dnevnik pod naslovom »Bitka na gori Garvanu«, te je već sutradan donio početak spjeva: Gle, cvokoćući zubima Turci su drhtali, kao jasike se tresli, sa stijena skakali, zvuk orgulja čuo se u daljini, sve do tamo, na Garvan-planini. U to doba puno velikih iščekivanja, poetična duša Frabša - koji je uvijek izjavljivao da čisti lirizam isključuje bilo kakav realizam - postao je dostavljač naše skupine i za umjerenu naknadu nosio rukopise Opočenskoga i moje prijatelju izdavaču koji je tada još imao prostorije u Lazar-skoj ulici. Prijatelj Ločak se zasigurno sjeća mladića bez brade i brkova, izbijenih zuba, koji se cjenkao do krvi za krunu predujma i govorio o bijelim cvjetovima, svježim pupoljcima lirizma i pri tom inzistirao na našim zahtjevima, 72 jer za toga dobrog, mladog nekoristoljubivog pjesnika svaka je kruna iz izdavačeva džepa značila dvadeset posto provizije. Vraćao bi se veseo, u očima mu je plamtjela dječja dobrota, a u ustima cigareta. Jednom smo mu Opočensky i ja dali veći paket ruko­pisa za prijatelja Ločaka; Frabša se više nije vratio. Tek za tjedan dana, jednoga tmurnog jesenskog dana, kad je plju-štala kiša a mi smo namršteni sjedili za stolom u sobi, pojavio se Frabša; u ruci je nosio paket prvog broja »Slo­bodne tribine«, literarnog dnevnog lista što ga je izdao za naš novac. Makedonski vojvoda je ogorčeno ustao - čitav tjedan smo patili od žeđi - uhvatio Frabšu za vrat, iznio ga u zahod i zaključao, izjavivši da ćemo prema zakonu o izvanrednom stanju odlučiti što s njim. Natmuren, vratio se k nama i rekao: »Mislim da ne smijemo okolišati s tom barabom, hajdemo ga strijeljati kao što smo strijeljali i one izdajnike u Makedoniji. « Svi smo se složili. Izvukli smo Frabšu iz zahoda, dali mu nove rukopise i upozorili ga da mora iscijediti što više iz Ločaka, kako bismo kupili revolver kojim ćemo ga strije­ljati. Frabša se vratio za dva sata, a umjesto novaca donio nam je revolver. Budući da nije kupio metke, opalili smo ga revolverom po glavi i prodali oružje s gubitkom od trideset posto. Neki su željeli da ih ne spomenem, jer su mislili da će to biti neka vrsta bibliogra­fije koja će opjevati zasluge svakog pojedinca. Kao što se vidi, jadnici su se grdno prevarili a ja smatram svojom dužnošću da to opišem i ubacim upravo ovdje, tako da i druge, koji će doći na red u sljedećim poglavljima, pripre­mim na bijedan kraj. Drugi su se opet, doznavši da će biti riječi o njima, prijetili: »Da se ne usudiš! « Ladislav Hajek bio je među očajnima i izjavio da to nije zaslužio. Eto čovjeka nečiste savjesti! Uz to dodajem da sam zapravo mislio opisati sve osobe koje tu imaju neku ulogu, u formi romana s galije, a svi imenovani bili bi ubojice, profesionalni lopovi i slična klatež. Samo moljakanju svoje supruge Jarmile mogu za­hvaliti što sam promijenio namjeru i upotrijebio ovu finu, nježnu formu. Jer u literaturi najviše cijenim mogućnost da se ista ideja provede na različite načine. Da prijeđemo na treću skupinu ljudi. Kad su saznali da ću o njima pisati, doslovce su zadrhtali od straha. To su bili oni koji znaju što sam kadar učiniti; a oni istaknuti članovi češkog društva bili su tako ljubazni da su me stali poučavati što da pišem o njima, vidjevši da ih držim u šaci, ali su bili ujedno kažnjivo naivni, jer su mislili da ću u opisu njihova karaktera i djelatnosti upotrijebiti pseudonim kako ne bi svi odmah otkrili o komu se radi. Kad sam sasvim otvoreno 74 izjavio da je u ovoj knjizi najljepše upravo to što će se svi naći u njoj s punim krsnim imenima i prezimenima, da svatko tko je bude čitao odmah zna - da, to je taj i taj, tek je tada nastala panika u spomenutim krugovima i pojedinci su dolazili jedan za drugim i govorili da o njima ne pišem to i to. Tako sam saznao i ono što prije nisam znao ili što sam zaboravio. Pa sam prisiljen da pišem bilješke. Zato te ljude smatram svojevrsnim suradnicima i iskreno im zahva-ljujem. Jedan od posljednjih bio je upravo prijatelj Adolf Gott-wald. Sam me je naveo na put kojim treba da idem opisu­jući njegov lik. Nikada neću zaboraviti njegove riječi: »Piši o meni što te volja, ali molim te, nemoj mi stavljati u usta nikakvu budalaštinu! « Time je priznao govorničku slabost, slično kao kad me je Opočensky molio: »Čuj, Hašek, o Marici nemoj pisati! « i Hajek koji me je usrdno molio da ne spominjem Anežku, Mach da ne govorim o onim knjigama i zimskom kaputu, Louis Kfikava da ne pišem o crnom ogrtaču inženjera Kuna, a Klin o gostioničaru Pergleru, i mnogi drugi, pa Drobilek da ne pišem o Lidki, ni o debeloj konobarici u vinari. Dugi red ispovijesti završava upravo Gottvvald očaj­ničkim uzvikom: »Samo mi ne stavljaj u usta neku budala­štinu! « Zaista sam u nedoumici, što da učinim s Adolfom Gottwaldom. Zaista se ne sjećam da je ikada rekao neku budalaštinu. Da razmišljam koliko hoću, ne mogu se sjetiti jer Gottwald nikada nije govorio iz sebe i za sebe, sve su to bili citati svjetskih filozofa. Da bacim krivnju na njegovu glavu ako su Kant, Fichte, Schopenhauer, Nietsche i drugi slavni filozofi rekli neku glupost i najveći filozof ponekad zakaže. Istina je upravo suprotna. Mogu smjelo izjaviti da je Adolf Gottwald ispuštao iz usta samo tuđe misli, kojih se je nagutao jer je svjetska znanstvena i zabavna literatura njegov svakidašnji kruh, kao prevodioca, a upravo citatima iz prevođenih knjiga služi se u polemikama u raznim gosti­onicama, jer istina je, a to mi je dopustio da napišem, da voli piti. Na meni je da sada objasnim što rado pije: mogu 75 l jamčiti da osim vode i mlijeka ne prezire ništa tekuće, ali ne shvaćam kako Gottvvald misli da time ispunim čitavo poglavlje jer to isto mogu smjelo napisati o svakom Čehu, uključujući takozvane apstinente. I još nešto, prijatelju Gottwalde. Kad pročitaš ove retke, mislit ćeš da ću te sada pustiti na miru. U jednom od idućih poglavlja opisat ću kako se ponašaš u društvu. Ono što sam o njima napisao, morao sam navesti kao povjesničar koji piše detaljnu histo­riju nekog pokreta. Odlučio sam da je najbolje ne hvaliti nikoga osim sebe. Jer ako bih hvalio sve, sasvim bih se izgubio u pohvaljenom mnoštvu. Naravno, iz toga proizlazi da sam svjestan posljedica hvalopojki. Posljedice se još ne mogu predvidjeti, ali kako poznajem ljude moram računati da budem ispljuskan. Prema tomu, dopustite mi da svima zainteresiranima objasnim povijest pljuske. Prva pljuska o kojoj se govori u Bibliji, jest ono poznato istjerivanje palih anđela iz raja. Crkveni oči, kao sveti Augustin, tvrde da se to nije moglo obaviti bez pljusaka. U srednjem su vijeku o aferi temeljito raspravljali u raznim crkvenim spisima, i jednoglasno su došli do zaključka da je naprosto sporno koliko je pljusaka arkanđeo Gabrijel dao Belzebubu. Regenburški biskup Otto procijenio je da je palo 50. Dakle, trajalo je 1368 dana dok pale anđele nisu ispljuskali iz raja. U Kini je pljuska bila uobičajena već za mudraca Kon-fucija, prema kojemu mudrost ne ide bez pljuske, jer je i najveći filozof i mudrac bio ili ispljuskan, ili je nekoga ispljuskao. Klasična Grčka, po riječima Platona, Sokratova uče­nika, vrlo lijepo rješava problem u raspravi je li bolje biti zaljubljen ili nije. Platon aludira na bračni odnos učitelja 77 Sokrata i kaže da i najveći učenjak i mudrac biva isplju­skan. Da su među Židovima često letjele pljuske, svjedoče Kristove riječi: »Tko te udari u desni, pruži i lijevi obraz. « U staroj Perziji bilo je nečasno ispljuskati nekoga golom rukom. A u perzijskoj Zodavesti je peta zapovijed: »Želiš li nekoga ispljuskati, ispljuskaj ga opankom. « Stari Egipćani šamarali su preljubnike kamenom plo­čom. U starom Rimu je pljuska smatrana nečim nepristoj­nim, a onaj tko je nekoga ispljuskao bio je ispljuskan na javnome mjestu. Tek u doba okrutnih rimskih careva plju­ska je postala sredstvom za preobraćanje kršćana. Za vri­jeme cara Dioklecijana, kako je zabilježeno u crkvenoj povijesti, sveti mučenik Lovro dobio je 3000 pljusaka od legionara iz Sirije i Cimberije, na zapovijed samoga cara. Budući da se ni poslije nije obratio, bacili su ga u oganj. Prošle su godine, stoljeća, a pljuska se polako širila srednjom Evropom i kulminirala u onom za Čehe povijes­nom trenutku kad je negdje u Njemačkoj neki češki plemić u carskom vijeću ili na nekoj mirovnoj konferenciji isplju­skao kurfirsta, jer su češkom kralju namjeravali oduzeti titulu natkonobara. Koga zanima o kojoj se birtiji radilo, neka potraži u Povijesti naroda češkoga od Palackoga. Opet su prohujala stoljeća a pod utjecajem sve veće obrazovanosti pljuska postaje pedagoškim sredstvom u odgoju mladeži. Ali onda se otkrilo da se nastavnik ne smije uzrujavati, i nastao je preokret: ministar prosvjete zabranio je sve tjelesne kazne u školama u čitavoj Austriji, i pljuska je postala odgojnim sredstvom samo u Parlamentu i dospjela do značajnog položaja, pogotovu u Austrijskom državnom vijeću i Ugarskom saboru. Pljuska je dakle postala političkim dokumentom, političkim oružjem, i sigurno je da upravo takva ima mnogo pobornika. Što se tiče prodora pljuske u najšire narodne mase, o njemu svjedoče zanimljive narodne izreke. »Zidarska plju-ska«, a u Moravskoj »Pljuska kao Brno«, i slično. Plju­skama se bave kriminalistika i psihologija. Obje znanosti došle su do zaista iznenađujućih rezultata. Najveći znan- 78 stveni autoriteti dokazali su da su samo ljudi niske duhovne razine, pseudointeligenti, razvratnici, barabe, opaki ljudi i prostaci kadri nekoga ispljuskati. Stoga svakog utorka očekujem posjet nitkova koji bi me se usudio ispljuskati. Molim da to ne učini na ulici, jer moja žena ne voli javne scene. Osim toga dodajem da sam učio boksati kod praškog majstora Hovera, u kući imamo strmo stubište i premlatit ću svakoga tko mi u određeni dan, utorak, pokuca na vrata. Ali obično u utorak i nismo kod kuće. Moja je adresa: Vršovice 363. Ali ta je adresa lažna. Uzmimo na primjer kritičara dra Arne Novaka: taj izgleda u pravom smislu riječi kao profesionalni krvnik, a kritičar Vodak iz »Vremena« namrgođeno gleda preda se, tip čovjeka koji vodi osuđenike do vješala. Prema izlozima knjižara osjećaju Arne Novak i Vodak prezir, jer iza stakla čitaju imena proskribiranih. Često otpljunu kad opaze po­znatu pasicu oko knjige na kojoj piše »Novo«. I već vode autora na vješala. Kakva razlika u ponašanju profesora Sekanine, najbo­ljeg čovjeka u Češkoj, široka zlatna srca u koje stane cijela češka literatura. Uvjeren sam: ako bi Sekanina imao novaca, razdijelio bi ga, ako bi bio liječnik, liječio bi besplatno, za epidemije kuge bi iz pijeteta - ukopavao mrtve. Zlatno srce profesora Sekanine! Jednako blaženo je nekoć sjedio među nama »Kod zlatne litre«, s jednako blaženim osmijehom čitao radove poslane mu na recenziju, i još se nije dogodilo da je autora osudio na smrt, pomilovao bi sve razbojnike kao francuski kralj Luj Filip, s puno takta bi se tu i tamo dotakao slabosti u književnom djelu i kritiku završavao rečenicom:« Čitalac će se začuditi zbog nekoliko manjih gramatičkih pogrešaka, koje će autor u budućnosti, dakako, ispraviti. Na primjer »čavao« s mekim ć, a »čup« mu je tvrd. Brojni germanizmi ušuljali su se u knjigu zasigurno zabunom, no usprkos 6- 83 formalnim nedostacima, knjiga će zacijelo postati draga i omiljela svima i svi će je marljivo i s voljom pročitati i uvidjeti da je to biser modernoga češkog stvaralaštva; premda se Ana protiv volje roditelja udala za junaka romana Pešaka, radnja završava na zadovoljstvo starih roditelja, jer autor u maestralnom opisu u pravo vrijeme otkriva da mladi Pešak postaje suvlasnikom kuće. U knjizi nas privlači i to kako čitava obitelj naglašava rodoljubne osjećaje. Pasus o šumama u okolici ushićuje vas jer iz tih nekoliko redaka osjećate miris borova i svjež zrak u kojemu duša nalazi pravi mir. « U najslabijoj zbirci pjesama Sekanina nalazi prave, premda neprimjetne bisere, a referat o nesretniku završava riječima kako ima nade da će mladi pjesnk poboljšati formu, jer zbirka pokazuje nedvojbeni talent, pogotovu pjesma: Za sumraka u kojoj se zacijelo svakomu najviše sviđa dvostih: a nakon izvjesnog vremena bijela se luna javi nad šumama. »Naravno i u njoj ima formalnih pogrešaka, na primjer 'ožujak' se ne rimuje s 'ponedjeljak', a 'iglice' s 'dunjama'. Pjesnik se valjda trudio da mu stihovi budu bez rime i možemo očekivati da ćemo se uskoro opet sastati s marlji-vim pjesnikom koji vrlo mudro promatra svijet. « Upravo u rečenicama što se u »Narodnoj politici« pojavljuju u rubrici »Pismenost« pratimo veliku ljubav prema svim ljudima, općeljudsko nastojanje da se sa svima živi u miru, da se ne gaze ničiji ideali, prema čistoj, humanoj izjavi njemačkog pjesnika. »Lebe und leben las-sen. «, profesor František Sekanina kaže: »Samo ti piši, sinko. Iz zlatnog Sekaninina srca potekla je zanosna, lijepa kritika knjige inženjera Paličke o opterećivanju mostova od betona i željeza. »Srce se smije nad ovom knjigom«, tako počinje prijatelj Sekanina opsežnu oduševljenu kritiku i nastavlja: »Ova knjiga je najbolje što je dosad napisano u modernoj češkoj literaturi. « Jednako očinski, s velikom Ijubaznošću velikodušnog čovjeka, ponašao se Sekanina i u privatnom životu. I »Kod zlatne litre« nas je gledao s ohrabrujućim osmijehom, nikada se nije upuštao u polemike i na sve je kimao lijepom glavom. Najviše je volio kobasice, rezao bi ih s pijetetom kao što bi razrezivao knjige što su mu stizale na recenziju. Dok ih je jeo, žalosno bi ih gledao i vjerojatno u sebi molio za oproštenje što ih mora sasvim uništiti. Nakon toga popio bi pivo i opet, s velikodušnošću kojoj nema premca, branio najmizernije pjesnike. I tako je nastala uzrečica, što se proširila u literarnim krugovima: »Koga Sekanina hvali, toga Vodak sjecka. « 85 SLIKAR JAROSLAV KUBIN Uz kolijevku Stranke umjerenog napretka u granicama zakona stajao je moj prijatelj Jaroslav Kubin. Upoznao sam se s njim u parku na Karlovu trgu; upravo sam bio prouča­vao veliku kartu Ugarske. Dobro raspoložen mladić mi je prišao, sjeo kraj mene na klupu i rekao: »Oprostite, gospo­dine, ovo je Francuska, ako se ne varam? « »To je Ugarska, mladiću. « »Ma varate se«, rekao je neznanac. »Preveslali su vas u knjižari. Nacrtaju kartu Francuske, stave madžarska imena i prodaju pod Ugarsku. « Iz njegovih riječi odmah sam odgonetnuo da je preda mnom slikar ili čovjek slična zanimanja. Uto je mimo prošao drugi mladić, skakućući u taktu, a neznanac ga je uhvatio za rame i, iznenađenog, privukao k meni: »Dragi prijatelju, morate presuditi. Je li ovo Francuska, ili Ugar-ska? « Privučeni mladić je zatreptao pod cvikerom: »To je Engleska. « »Nemojte nas zezati, čovječe«, uzviknuo je onaj koji je tvrdio da je to Francuska, »i sjednite da vas poučimo. « Iznenađeni je nešto mucao, pa sjeo pokraj mene i dalje tresući u taktu lijevom i desnom nogom. »Eto vidite«, rekao je neznanac, »čovjek nikada ne zna kad će mu se pružiti prilika da nešto nauči. Da znate, nije to Francuska ni Engleska ni Ugarska, nego Turska. Odjed-nom mu se lice strahovito natmurilo i on je viknuo: »Bezo-brazluk, sjeli ste, a niste se ni predstavili! « I tako smo se uzajamno upoznali. Neznanac je rekao: »Ja sam Jaroslav Kubin, akademski slikar«, dovučeni je 86 pak dostojanstveno kazao: »Ja sam František Wagner, član baleta Kraljevskoga češkog zemaljskog narodnog kazališta u Pragu. « Još iste večeri odveo sam ih u naše sjedište »Kod zlatne litre«, gdje su postali članovima stranke umjerenog napretka u granicama zakona. Novi su se članovi primali bez ikakvih formalnosti, samo je svaki od primljenih morao održati govor o temi koju smo mu odredili. Bila je to svojevrsna vježba govorništva. Dalje je svaki član imao dužnost da obavi ono što mu se za kaznu zbog ponašanja odredi općim glasanjem. I dogodilo se da je te iste večeri kad su primljeni Jaroslav Kubin i František Wagner, član baleta za predsjednikova govora stao kopati nos kažipr­stom. Odmah se u pokraj noj sobi sastala disciplinska komi-sija da razmotri takvo ponašanje. »Tko ga je doveo? « upitao je Mahen. »Kubin i ja«, odgovorio sam. Poslali su nas nesretnom Wagneru koji ništa nije shvaćao, a nakon petnaestominutne živahne debate pročitao nam je predsjednik disciplinske komisije Mahen pismenu presudu: »S obzirom na nepristojno ponašanje Františeka Wag-nera osuđuje se imenovani da sutra ili prekosutra otputuje vlakom u Jihlavu i odatle pješke prođe kroz Moravsku, Donju Austriju, Ugarsku, Hrvatsku, Kranjsku, Štajersku, Gornju Austriju u Češku i vrati se za četiri mjeseca, 7. Jaroslav Hašek i Jaroslav Kubin se ujedno pozivaju da prate Františeka Wagnera na putu i nadziru da uredno obavi povjeren mu zadatak. O bilo kakvoj omašci Františeka Wagnera neka se odmah brzojavno obavijesti Izvršni odbor stranke. Svima imenova­nima isplaćuje se putna potpora od 40 kruna iz blagajne stranke i nalaže im se da posvuda propagiraju program Stranke umjerenog napretka u granicama zakona i svaki peti dan šalju opširan izvještaj o svojoj djelatnosti. To je disciplina, gospodo! Izvršavajući zadatak što nam ga je povjerila disciplinska komisija, javljamo sljedeće: Po gospodina Františeka Wag-nera došli smo u četiri sata ujutro i naredili mu neka se bez odgađanja odjene za put u Ugarsku. S pravom smatram da je čitavu stvar shvatio kao šalu, a tek kad je protrljao oči i opazio naprtnjače na našim leđima, dokoljenice i ini turi­stički pribor, lecnuo se i možemo prisegnuti da je stao glasno jecati. Tek kad smo ga upozorili da i ne zna što ga očekuje ako ne posluša naredbu disciplinske komisije, stao se oblačiti. To je činio s izrazom neobične strave. Naravno, budući da nije izvršio nikakve pripreme za naš misionarski put, morao je rublje utrpati u veliku priručnu košaru tešku osam kilograma. Kad je košaru odvagnuo, pao je na koljena i kao Boga nas molio da ga oslobodimo danog zadatka. No bili smo neumoljivi i pronašli u njegovoj garderobi duge vrpce tamnozelenog sukna kojima član baleta omotava noge kad pleše uloge sicilijanskih razboj­nika. Omotali smo vrpce oko njegovih listova preko hlača, tako da su bile nalik na turističke gamašne onoga nesretnog engleskog putnika lorda Everesta koji se prvi propentrao Himalajom. Sve te pripreme František Wagner je pratio s ukoče-nošću divljeg vepra iz prašume kad u njega nepomično pilji kobra. Onda smo mu podastrli komad papira da staroj tetki kod koje stanuje napiše obavijest o svom naglom nestanku. I izdiktirali smo mu: »Draga tetko! Voljom sudbine prisi-ljen sam krenuti pješke na put oko svijeta. Ako na putu poginem, bez odgađanja ću te obavijestiti. Ljubi Te Tvoj nećak František. « Polumrtvoga smo ga izvukli skupa s teškom košarom iz stana i u obližnjoj točionici ulili u nj šest čaša šljivovice, pa je hodao kao janje. U šest i dvadeset krenuli smo državnom željeznicom u Jihlavu preko Kolina, Kutne Hore. U pet i trideset i dvije minute bili smo u Jihlavi, gdje smo potražili gospodina Bozdčcha, činovnika Obrtničke banke. Ponašanje Františeka Wagnera bilo je besprijekorno i još te večeri smo u jihlavskoj Češkoj besedi održali prvo predavanje o Stranci umjerenog napretka u granicama zakona i o njenom stavu prema češkim manjinama. Čim je sastanak bio otvoren, došao je gradski komesar s činovni­kom Kotarske kapetanije i pozvao nas da budemo ljubazni i pođemo s njim u ured. Pošli smo s njim i u uredu smo bili podvrgnuti temeljitom saslušanju. Pitali su nas za zadatke naše stranke, a kada je Jaroslav Kubfn izjavio da u njemač­kim gradovima namjeravamo organizirati predavanja za češke manjine o ispravnom stavu Nijemaca u Češkoj, o češkoj netoleranciji i težnji za širenjem i ciklus predavanja o njemačkoj literaturi, primljeni smo vrlo blagonaklono i odvedeni u njemački kasino, gdje su nas častili do tri ujutro i na poticaj zamjenika gradonačelnika Šafraneka organizi­rana je među prisutnima sabirna akcija, a skupljenih 112 kruna dali su nam kao potporu za put. Zamjenik gradona­čelnika Šafranek, pružio nam je prenoćište i sutradan uju­tro smo se otputili prijatelju Bozdechu. On nas je radosno dočekao i izjavio da su okupljeni članovi češke manjine, čim su nas odveli u vijećnicu, brzojavili »Narodnim novi­nama« da su trojicu čeških turista silovali Svenijemci u Jihlavi. Drugi brzojav poslan je ministru pravde da spriječi maltretiranje Čeha na tlu slavne moravske markgrofovije. Ako u »Narodnim novinama« pročitate o našoj tužnoj sudbini u Jihlavi, ne brinite, jer upravo odlazimo od gospo­dina Šafraneka s toplom preporukom za Znojemsko grad­sko vijeće. Nas kao Čehe jako bi pogodilo da moramo pljačkati češke manjine i zato ćemo radije opelješiti nje­mačku većinu u Znojmu. U Marušice smo stigli obilaznicom. Iz Jihlave smo bili pošli prema Tfebiču, a odatle božjom voljom dospjeli u Maru­šice. Na putu nam se nije dogodilo ništa naročito, osim što su nas iza Tfebiča, rodnog mjesta slavnog socijaldemokrat­skog vođe Šmerala, zaustavila dva pandura. U Tfebiču se izgubila priručna košara za rublje, a kad su policajci vidjeli da sličnu vuče oznojeni Wagner, mislili su da imaju pred sobom lopovsku bandu. Tek kad smo se legitimirali, a umjesto ženskih gaćica Wagner otkrio svoje gaće u košari, povjerovali su da ne krademo priručne košare s rubljem i, dobro raspoloženi što je naša nevinost izašla na vidjelo, dospjeli smo u Marušice. U Marušicama, selu udaljenom tridesetak kilometara od Znojma, živi 400 ljudi. Stanovništvo nema gotovo nikakve veze s okolnim selima. Kroz selo ne vodi ni carska, ni zemaljska, ni kotarska cesta, ali u Marušicama je Mjesni odbor Turističkoga kluba, Društvo za uljepšavanje okoliša i Društvo za una­pređivanje posjeta stranaca. Samo selo nitko ne može naći, a zbog toga se najviše žalostio tamošnji učitelj, koji je nakon smrti ovdašnjeg direktora došao u Marušice iz Brna. Sretnim stjecajem okolnosti postavljen je u malu župu novi kapelan, također iz Brna, a u tijeku godine oba su mladića nastojala pretvoriti Marušice u mjesto kamo bi srljale gomile turista iz svih dijelova svijeta. Kao što se reklami­raju cipele, učitelj i kapelan su u »Narodnim novinama« i u drugim listovima propagirali to mjesto ovako: »Ako želiš uživati u prirodnim ljepotama usred povijesnih spomenika, 90 dođi u Marušice. U mjestu je odbor Kluba čeških turista, Društvo za uljepšavanje okoliša i Društvo za unapređivanje posjeta stranaca. « Ali od najbliže željezničke stanice dovde je deset sati hoda. Prošle su jedne ferije, prošle su druge, a u Marušice nije stigao nijedan stranac - dok se napokon nismo pojavili mi. Sjedili smo u mjesnoj gostionici uz neko mizerno provincij-sko pivo iz kojega smo pecali muhe, a na gostioničarove pitanje kako dugo se mislimo zadržati, odgovorili smo da odmah odlazimo. Kroz prozor nas je cijelo vrijeme iznena­đeno promatralo svih devedeset i šestero djece iz sela. Onda je iza prozora odjeknulo iz dječjih grla gromoglasno: »Hvaljen Isus! « a u gostionicu su ušli gospodin učitelj i gospodin kapelan. Krenuli su ravno prema nama, naklonili se, učitelj je rekao veselim glasom: »Dopustite da vas, poštovana gospodo turisti, pozdravim kao predsjednik Mjesnog odbora Turističkoga kluba, upravitelj Društva za uljepšavanje okoliša i zamjenik predsjednika Društva za unapređivanje posjeta stranaca«. A plavooki kapelan je mekano rekao: »Vrlo smo vam se obradovali, gospodo! « Uto je u sobu zakoračio neki balavac i pobjedonosno viknuo: »One tarnice su slobodne, gospodine učitelju! « »Hajdemo, gospodo, hajdemo«, uzviknuo je kapelan i svi su nas gurali prema tarnicama, u koje su bile upregnute jedna kobila i jedna krava. Na tarnice su u međuvremenu majstorski pričvrstili pet stolica, uzetom vezanih postrance. Snažan, kršan sluga uhvatio nas je odostraga za vrat i hlače i podigao na stolice. To isto je izveo i s kapelanom i učiteljem. Čim je sluga viknuo »Gija! « gomila djece je ponovila: »Hvaljen Isus! « i čudnom cestom taljigali smo se prema nekom brežuljku. Kad smo stigli, zaustavila su se kola, sluga nas je vješto spustio na tlo, a učitelj i kapelan odveli su nas do velikoga kamena, obojenog crvenom zemljom. Učitelj je skinuo šešir, kapelan je skinuo šešir, sluga je skinuo šešir i mi smo skinuli šešir. »Poštovana gospodo, ovdje na ovom kamenu sjedili su sveti Ćiril i Metod. « 91 »Oprostite«, kazao sam skromno, »gdje je sjedio sveti Ćiril, na lijevoj strani, ili na desnoj? Još bi me zanimalo gdje je sjedio sveti Metod.